O LJUBAVI U PORODICI SVE MANJE GOVORIMO: Aleksandar Srećković Kubura o ulogama, Kraljevu i begu na selo...

JELENA BANjANIN

11. 02. 2023. u 14:29

GLUMA mora da mi bude zanimljiva. Onog trenutka kada budem osetio da mi je dosadna, da ne moram da se angažujem previše, da stalno radim ono što mi je lako, tada ću prestati da se bavim time. Zanimljivo mi je da imam što širi dijapazon likova i žanrova. Zato sebe teram da uzimam što različitije uloge, da u svaki lik ulazim ispočetka. To je teško, ali je zato i zanimljivo.

О ЉУБАВИ У ПОРОДИЦИ СВЕ МАЊЕ ГОВОРИМО: Александар Срећковић Кубура о улогама, Краљеву и бегу на село...

Foto: Zoran Jovanović/RTS

Ovako počinje razgovor za "TV novosti" Aleksandar Srećković Kubura, koga trenutno gledamo u dijametralno suprotnim ulogama. Na Prvom programu RTS, videli smo da vikendom, od 20.00, u špijunskom trileru "Vera", može da bude surovi major Slavko Radović, a radnim danima, u istom terminu, da nas zasmejava kao Stojan Todorović u komediji "Lako je Raletu".

Foto: Zoran Jovanović/RTS

 - Meni je gluma pružila mnogo stvari za koje ne znam da li bih mogao da ih osetim i doživim u bilo kom drugom poslu. Svejedno je da li imamo 25, 55 ili 105 godina, ako se i dalje bavimo glumom, i dalje se igramo. Imao sam sreće da radim i sa kolegama, sada pokojnima, koji su tada bili u ozbiljnim godinama. I bilo mi je fascinantno da ljudi kojima je u tom trenutku 80 godina izlaze na scenu i rade ono što u suštini rade deca od tri ili četiri godine, maskiraju se i pretvaraju da su neko drugi - dodaje glumac kome su stara kubura i zaboravljena kapisla, koja je pukla na školskom času, odredili nadimak za ceo život.

Nadam se da će posle filma i serije o Veri Pešić produkcije više da se pozabave mnogim bitnim, a prilično nepoznatim ženama iz naše istorije.

Dok očekuje drugu sezonu misterije "Beležnica profesora Miškovića" i film i seriju "Što se bore misli moje", popularni umetnik već planira da po prvi put otputuje u Ameriku i to na premijeru filma The machine, u kome je igrao.

Posle "Balkanske međe", "Južnog vetra", "Kalkanskih krugova" i "Tajni vinove loze", u filmu i seriji "Vera" oživeli ste još jednog negativca. Na osnovu čega ste gradili lik Slavka Radovića?

- U seriji "Vera" ne igram lik koji je pisan po nekoj konkretnoj istorijskoj ličnosti. On je kompilacija odnosa koji su raznorazni službenici kraljevske obaveštajne službe imali prema Veri Pešić. Možda je i surovije predstavljen nego što su scenaristi planirali. Ali mogu da poverujem da su u takvim službama, u to vreme, koje je mirisalo na rat i gde je opasnost bila sa svih strana, na tim pozicijama morali da budu ljudi koji su spremni na sve u nadi da će to da pomogne očuvanju bezbednosti države. Zato mi je major Radović potpuno jasan. Taj lik sam pravio iz svojih iskustava, iz perspektive devedesetih godina prošlog veka, kada sam sa mnogim našim sugrađanima i zemljacima imao susrete s policijom. Naravno, Radović nije ulični policajac već čovek sa visokim činom i na važnoj operativnoj funkciji. Moć je čudan opijat i poprilično menja percepciju čoveka o tome šta je dozvoljeno a šta nije. Ona ume čoveka da dovede u situaciju u kojoj smatra da svet služi njemu, da zbog njega postoji.

Gluma mi je pružila mnogo stvari za koje ne znam da li bih mogao da ih osetim i doživim u bilo kom drugom poslu. Svejedno je da li imamo 25, 55 ili 105 godina, ako se i dalje bavimo glumom, i dalje se igramo.

Ženski likovi sve više preuzimaju glavne role u domaćim ostvarenjima, a među poslednjima je špijunka Vera Pešić.

 - Bilo mi je drago što učestvujem u projektu u kome je ženski lik primaran i oko koga se vrti kompletna radnja. Produkcije često umeju da slede nekoga ko je započeo novi trend, pa se nadam da će sada da se pozabave mnogim vrlo zanimljivim i bitnim, a prilično nepoznatim i nepriznatim ženama iz naše istorije. Skoro nismo imali primer osobe kao što je Vera Pešić, žene koja je protiv svih izgleda tadašnjeg društva, njenog porekla, socijalnog i finansijskog statusa, uspela sebe da dovede do života kakav je zamišljala. Naravno, ona nije tačno znala u šta ulazi, tako da joj se to posle obilo o glavu, ali bila je izuzetno snažna, harizmatična, šarmantna ličnost koja je bila maltene beskompromisna u ostvarivanju životnih ambicija.

Foto: Zoran Jovanović/RTS

Niste mnogo radili komediju, ali ste joj se vratili serijom "Lako je Raletu". Mnogi misle da on nema problema. Šta je sa njegovim bratom Stoletom?

 - Komedija je drugi ritam i prija mi, a mislim da i gledaocima prija da me vide u različitim likovima i da razbiju sliku o meni kao stalnom negativcu. Stoletu nije lako i čudan je lik. Sviđa mi se što naši junaci u toj seriji, pored svih ludila, i toga što se čini da svako misli samo na sebe, na kraju dele veliku bliskost i ljubav u porodici. A mi smo o ljubavi u porodici počeli sve manje da govorimo, uglavnom gledamo neke rasturene ljudske sudbine, tako da će lepota i toplina ove serije prijati ljudima.

Knez Mihailo Obrenović jedan je od naših vladara koga ne samo da nismo znali da cenimo, nego smo ga i pogubili, a ja igram njegovog ubicu.

Gledaćemo vas i u novoj sezoni "Beležnice" i u filmu i seriji "Što se bore misli moje". Možete li da nam otkrijete šta će još "zamutiti" Bošković stariji i koga ćete igrati u ostvarenju reditelja Milorada Milinkovića?

 - U drugoj sezoni serije "Beležnica profesora Miškovića" scenario se lepo razvija, veoma je zanimljiv. Ne znam kako bih to žanrovski nazvao, ali ima elemente fikcije, putovanja kroz vreme, ulazi i u istorijske činjenice i u mitove i legende o istočnoj Srbiji. Sa druge strane, "Što se bore misli moje" bavi se poslednjim danima i ubistvom kneza Mihaila Obrenovića. Reč o jednom od nekolicine presudnih momenata u istoriji naše nacije, kojim se praktično niko nije bavio. Biće zanimljivo videti ko je bio knez Mihailo, šta nam je sve dao, a što smo zaboravili. Za ono što imamo od kulture, možemo samo njemu da se zahvalimo. Uprkos velikom otporu podigao je Narodni muzej i Narodno pozorište, bio je i pesnik, a film i serija se i zovu po njegovoj pesmi. Ostavio je veliki pozitivan trag u ovoj državi za to malo godina koliko je bio na vlasti. Jedan je od naših vladara koga ne samo da nismo znali da cenimo, nego smo ga i pogubili. Ja igram toga koji ga je ubio.

NOSIM SVOJE VINO I RAKIJU NA PREMIJERU

IGRALI ste u Hrvatskoj, Makedoniji, Ukrajini i Rusiji, a 26. maja u Americi vas očekuje premijera filma The machine.

- Film je snimljen pre dve godine, ali se nije znalo da li sme da se pusti zbog svih globalnih političkih okolnosti. Bilo je još naših kolega, ali najznačajnije uloge smo igrali Nikola Đuričko i ja. Snimao sam i sa američkim glumcima Džimijem Tatrom i Markom Hamilom (Luk Skajvoker u "Ratovima zvezda"). Priča je čudna, prati više savremenih perioda, sedamdesete i devedesete u Rusiji. Igram naravno Rusa, koga bih drugo? Ali je uloga lepa. Nikad nisam bio u Americi, pa me živo zanima da li ću uspeti da odem na premijeru. Ipak, najviše volim da odem u moje selo da zapalim kazan i pečem rakiju. Ali, ako odem na premijeru, poneću svoje vino i rakiju da tamo poslužim.

U okolini Kraljeva, grada u kome ste odrasli, proizvodite vino i rakiju. Kakva je razlika između plodova tog i glumačkog rada?

 - Sada mnogo više nego ranije volim da provodim vreme van scene i dalje od kolega glumaca, reditelja... Bežim u prirodu i smislen fizički rad, koji dovodi do nekog rezultata. Već godinama se bavim proizvodnjom rakije, vina i mesnih prerađevina. Radim sa kumom, četrdeset i neku godinu smo bliski prijatelji, i obojica tu nalazimo antistres terapiju od posla. Proizvod u pozorištu je vrlo efemeran, postoji samo u trenutku kad nastane i posle toga u utisku nekoga ko je primio taj impuls od nas. Zato mi mnogo prija kada radim nešto što daje konkretan materijalni proizvod. I u jedno i u drugo mora da se uloži mnogo vremena, razmišljanja i intuicije, ali miksam ta dva tako da moja duša bude zadovoljna.

Komedija mi prija, a mislim da je i gledaocima drago da me vide u različitim likovima i razbiju sliku o meni kao stalnom negativcu.

Igrali ste u seriji "Tajne vinove loze", a i sami je uzgajate. U čemu je draž bavljenja tom veštinom?

 - Tajna vinove loze je rad i ljubav, kao i u svemu, pa i u glumi. Nema ničeg trećeg. "Tajna" je u tome da moraš mnogo da radiš šta god da si u životu izabrao i u tome da si dovoljno hrabar da ne dozvoliš da te okolnosti zaustave u tome. A svi imamo trenutke kada ispred nas stoje prepreke. One ponekad izgledaju kao da ne mogu da se prevaziđu, ali ako ne mogu da se preskoče, možda mogu da se zaobiđu, da se podvučeš ispod njih. Stvari treba gledati šire i biti neustrašiv. Jedine prepreke na koje uglavnom nailazim su moje unutrašnje i sa kojima se sukobljavam i rešavam ih. S godinama počinjem ozbiljno da shvatam ono što su mi pričali i o čemu sam čitao od detinjstva, ali naravno kao mlad retko ko to shvati, da je zapravo jedina prepreka čovek sam sebi i na tome mora da radi. Nažalost, to se u današnje vreme prilično gubi, o tome niko ne govori i ne uči se u školi. Ne treba da se žalite na bilo šta izvan sebe dok prvo sebe ne probate da pobedite. Onda ćete videti da je to borba koja ne može ni u jednom trenutku da se dobije, već samo može pametno da se vodi.


 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

DA LI JE JUTARNJA RAKIJICA OTROV ILI LEK? Stručnjak za toksikologiju razbila mitove (VIDEO)