BEŽAO ČIM STVARNOST POČNE DA GA ŽULJA: Danojlić - Ni u jednoj koži ne mogu ostati predugo, sebi zamećem tragove (FOTO)

Dragana Matović

27. 11. 2022. u 10:33

KADA bi se češće bežalo od roditelja, od žena, od muževa i dece, život bi bio neuporedivo zdraviji, rekao je jednom akademik Milovan Danojlić (1937-2022), pisac kome je tuđevanje bilo sudbina, još od 16. godine kada je prvi put pobegao od kuće.

БЕЖАО ЧИМ СТВАРНОСТ ПОЧНЕ ДА ГА ЖУЉА: Данојлић - Ни у једној кожи не могу остати предуго, себи замећем трагове (ФОТО)

Foto D. Milovanović

Stalno je negde odlazio i dolazio: Ivanovci, Beograd, Pariz... Iz francuskog Poatjea, u kojem je živeo skoro četiri decenije, njegovi posmrtni ostaci ovih dana će stići u Srbiju da zauvek počivaju u rodnom selu Ivanovci, ispod crkve koju je pisac sagradio.

- Ni u jednoj koži ne mogu ostati predugo i čim me stvarnost počne žuljati bežim - govorio je Danojlić. - Da, ja sam čovek u bekstvu, neprestano od nečega uzmičem. Samom sebi zamećem tragove, odričem se od blagostanja i sreće i izvesne vrste uspešnosti, neprestano jurim i spasavam živu glavu. Davim se u Beogradu, u Parizu me često hvata očajanje, u Njujorku uglavnom nisam znao šta bih sa sobom, u Londonu sam grcao od pustoši i, istovremeno, u svim tim gradovima imao sam i trenutke blaženstva.

U Beograd je Danojlić došao krajem leta 1953, bez prebijene pare, bos. Raznosio je led po kućama, i tako kupio cipele. Posle je tri godine prodavao novine po ulicama. Pisac je 2017. godine napisao kako je, kao mladi kolporter, prodavao prvi broj "Večernjih novosti":

Foto D. Milovanović

- Upravo bejah napunio šesnaestu. Go i bos, gledao sam ljude i pojave sa pouzdanjem koje mi danas nedostaje. Trebalo je negde skloniti glavu, i zaraditi za prehranjivanje. Po prirodi došljačkog položaja upućen na ulicu, upoznadoh, na pločniku ispred Narodnog pozorišta, kolportera Dražu. Procenivši da sam u nevolji, on mi predloži da dođem u Centar za rasturanje štampe. Rasturanjem novina su se, onda, bavili različiti nevoljnici, stari i mladi, ratne izbeglice, iznemogle starice i poletni dođoši. U avgustu i septembru 1953. raznosio sam NIN i "Beogradske novine". Zarada po procentu, 20 odsto od prodatog primerka. Onda je, odjednom, izbila Tršćanska kriza. Beograd se oglasio povicima "Trst je naš!", ulicama su potekle ljudske reke, Moša Pijade je poručio nekoj britanskoj političarki da može Italiji pokloniti nešto od svojih ženskih čari, a da ne dira naš ratni plen, za ministra spoljnih poslova Italije, izvesnog Pelu, skovan je slogan Pela-džukela, prema ambasadama i kulturnim centrima poleteše kamenice.

Vesti su se sustizale i prestizale, događaji su se nizali iz sata u sat, pa je dnevni list "Borba" pustio popodnevno, odnosno večernje izdanje, da zadovolji interesovanje uzbuđenih građana...

- Jedne noći su i nas, raznosače štampe, potrpali u kamion i sa paketima "Borbe" odvezli u Mladenovac, gde je neki visoki rukovodilac, čini mi se Ranković, trebalo da održi miting. "Borba" je, kao nikad u svojoj istoriji, bila razgrabljena. Tako će se, sama od sebe, iz preke potrebe, roditi zamisao o pokretanju večernjeg lista. Prvi broj "Večernjih novosti", uz gromoglasnu dreku, prodavao sam na Terazijama.

Danojlićev kolporterski staž trajao je do proleća 1955. Tih godina snalazio se kako je znao i umeo. Veliku maturu spremao je u stanu tadašnjeg televizijskog voditelja Dragana Babića.Spavao je po slikarskim ateljeima.

- Arhitekta Ranko Radović mi je dao udoban, lep krevet. Jednom kad nisam imao šta da večeram, izneo sam ga na ulicu i prodao - ispričao je pisac. - Zatim sam spavao u dnevnoj sobi redakcije "Borbe". U to vreme "Borba" je bila najveseliji list u zemlji: u njoj su radili moji drugari Gordan Mihić i Milenko Kozomara. "Mlada kultura" mi je objavila prve stihove. Oskar Davičo me je podržao. Kasnije me je napadao: to mu nisam uzeo za zlo. Računam mu samo ovo prvo. Branko Miljković, Vesna Parun i Aleksandar Popović poučavali su me o ispravnom suđenju i razmišljanju.

Često je govorio da je imao muke sa rečima. Drugi su imali muke sa njim. Danojlić nije bio pravi stradalnik, ali imao je ogrebotine u sukobima sa vlašću. Beograd je napustio 1984. i nastanio se u Francuskoj.

- Pobegao sam iz 176 razloga - ispričao je. - Beše mi se tada sasvim smrklo pred očima. Setite se samo: na vlasti su bili Dolanc, Ljubičić, Mikulić, izbezumljeni titoisti, crna domaća pomračina. Onog proleća nađen je mrtav Radomir Radović, u svojoj baraci-vikendici kod Obrenovca. Spremalo se suđenje šestorici. Svakodnevno sam sretao progonjene ljude, one koji su se vraćali iz zatvora, ili se spremali na izdržavanje kazne. Njih možda nije bilo tako mnogo, tek ja sam ih, ne znam kako ni zašto, stalno viđao. Jednoga dana pred "Crvenim petlom" čekali smo Vladu Mijanovića, da potpišemo neki protest. Umesto na sastanak, Vlada je, toga dana, dospeo u aps. Kad je izlazio iz kuće, trojica su mu zaskočila s leđa, i oborila ga na zemlju, kao da hvataju Al Kaponea. Moju prvu komšinicu su stalno zivkali u policiju, pitali su je s kim se viđam, ko mi dolazi u kuću. Već sam se osećao kao unutrašnji emigrant. Od pomisli da ću Dolanca i kompaniju do kraja života gledati i slušati hvatao me užas. I tako sam zbrisao u Pariz.

Danojlić je napadan i nagrađivan pisac. Tokom žustrog razgovora o njegovom delu "Muka s rečima", Vladimir Bulatović Vib ga je tada strasno branio. Poznati satiričar je istakao da Savez komunista ne sme od sebe da odbija umne snage. Da bi ubedio prisutne citirao je "Glasnik" đakovačke biskupije: "U radu s mladima sveta matera crkva treba da ide na ono što je najinteligentnije i najpokretljivije. Ono što nije inteligentno i nije pokretljivo inače pripada svetoj materi crkvi."

- Ima nešto u nagradama što postiđuje. Skoro da mi je prijatnije kad me napadaju - rekao je Danojlić kad je dobio Oktobarsku nagradu.

Za Danojlića kažu da je srpski patriota i surovi kritičar nacionalnog mentaliteta.

- Šta god ko o meni rekao uvek zastanem i zamislim se, ko zna možda su u pravu. Govorili su svojevremeno da sam fašista, pa komunista, velikosrbin, i izdajnik srpstva i šta sve još nisu govorili i niko nije 100 odsto grešio. Zašto? Zato što svako od nas u sebi nosi celo čovečanstvo, sve njegove vrline i mane, sve mogućnosti najbolje i najgore - kazao je pisac.

O svom patriotizmu pisao je i govorio često.

- Kada su u pitanju Šekspir, Bodler, Paund, Jejts, Klodel, Sioran, ja sam internacionalista, kosmopolita, pa i mondijalista. Što se tiče onih koji su nas satanizovali i bombardovali, tu sam nacionalista. Moj nacionalizam je, tako reći isključivo, u funkciji otpora nasilju što ga vodeća sila sveta vrši nad mnogim zemljama i narodima. Koliko srpski, toliko sam i irački, avganistanski, persijski, venecuelanski, kubanski i libijski nacionalista. Laži i falsifikati, kojima se svetski žandar služi, izazivaju neodoljivo gnušanje. Nije mi toliko do rodoljublja koliko do očuvanja zdrave pameti i negovanja duševne higijene. Ishod mog opiranja prilično je mršav, a da sam legao na rudu ili ćutao, bilo bi još gore.

MI KAO JEFTINA RADNA SNAGA

U OPREDELjIVANjU između jakih i slabih, porobljivača i porobljenih, bogatih i siromašnih, Danojlić se nikad nije dvoumio.

- Cilj najnovijih krstaških pohoda je brisanje nacionalnih granica i lokalnih posebnosti zarad obezbeđivanja slobodnog protoka robe i kapitala: dijagnoze iz "Komunističkog manifesta" razvoj tehnoloških sredstava potvrđuje u novom, još ubedljivijem svetlu - pisao je Danojlić. - Zakoni koji se poslušno i bez razmišljanja izglasavaju u Skupštini, neće olakšati naš ulazak u Evropu; oni su potrebni bržem prodoru strane robe i kapitala na naš životni prostor, sa malom ili nikakvom korišću za nas. Liberalnom kapitalizmu su trn u oku čak i francuski, odnosno švedski model socijalne države... Što se tiče naše zemlje, mi smo gospodarima sveta potrebni kao kupci ili jeftina radna snaga.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

RUS, OLIMPIJSKI ŠAMPION, ŠOKIRAO SVET: Oni koji dele sankcije Rusima - ovo nisu mogli ni da sanjaju