PITALICA I RASIZAM: Krene li se putem "političke korektnosti", ode nama iz lektire Andrić - i on je imao "negativne stereotipe"

Vladimir Dimitrijević

06. 09. 2022. u 12:10

ROMSKO udruženje "Opre Roma" se ovih dana oglasilo saopštenjem: "Ministarstvo prosvete Republike Srbije i izdavačka kuća 'Klet' uče decu rasizmu u trećem razredu osnovne škole", navodi se da u lektiri "Narodne umotvorine lake za đake trećake" izdavačke kuće "Klet" pod pokroviteljstvom Ministarstva prosvete u 2022. godini deca čitaju: "Pitalo Ciganče majku: - Koji je dan najdulji u godini? - Oni kad se čeka večera bez ručka."

ПИТАЛИЦА И РАСИЗАМ: Крене ли се путем политичке коректности, оде нама из лектире Андрић - и он је имао негативне стереотипе

Foto: Opra

Udruženje veli da je to za Srbiju "tragično iz više razloga, a pre svega zbog nepoštovanja prava nacionalne manjine jer naziv Rom je usvojen 1971. godine, a Romi su zvanično u Srbiji od 2002. nacionalna manjina". I još: "Zašto se u udžbenicima i dalje nazivamo Ciganima? Ovakvo podsticanje stereotipa i diskriminacije deci od devet godina je pokazatelj mnogo ozbiljnijeg problema. Etnička pristrasnost u udžbenicima i nastavnim planovima i programima protiv Roma je sistemski problem. Država odobrava udžbenike koji se koriste u obrazovnom sistemu. Iako izdavači tvrde da su multikulturalni i da poštuju različitost svih ljudi, nijedan od udžbenika ne istražuje ili uči o rasizmu protiv Roma u istoriji Srbije. Nastavni planovi i programi često pristupaju temama o Romima na nepotpun i obmanjujući način, najčešće podstičući negativan narativ i posebno opravdavajući obespravljenost Roma."

I tako smo, ponovo, na osnovu "političke korektnosti", dobili nerešivi rebus - ovde je jedna narodna pitalica, nastala u doba dok se Romi nisu zvali Romi, optužena kao izraz rasizma, i traženo je da se ukloni sa obzorja naših đaka.

Srbijanski udžbenici ne nazivaju Rome Ciganima, kao što ni Bošnjake (koji su, u Titovo vreme, bili Muslimani sa velikim M) ne nazivaju Turcima, ili Hrvate Šokcima. U udžbeničkom tekstu svi narodi i etničke zajednice imaju imena koja su sami odabrali. Književni tekst je nešto drugo, pa i u slučaju na koji je reagovalo udruženje "Opre Roma". Tako piše u izvornoj narodnoj pitalici, a ne u udžbeničkom tekstu. Pitalica se našla u udžbeniku neizmenjena, kako ju je Vuk zabeležio. Ko to ne želi da razume, ili zaista ne razume, ili ima namere da napravi čistku književnih tekstova u skladu sa levoliberalnom (kod nas drugosrbijanskom) agendom, koju je Brana Crnčević ismejao stihovima: "Imam dobre drugove/ poznate po tome/ što preziru Cigane,/ a poštuju Rome".

Na tom putu, iz lektire može nestati svašta - poput Dositeja Obradovića, koji, u pismu Haralampiju, kaže da su svi štokavci, bez obzira na veru, Srbi; ili, pak, Sterije, u čijem "Tvrdici" se Jevreji, koji su prevarili Kir Janju, nazivaju "Čivutima". Da i ne govorimo o pesmama Filipa Višnjića, pošto svi znamo da Kulin kapetan nije bio Turčin iz Male Azije. Naravno, da ne zaboravimo: "Gorski vijenac" nije "spev o genocidu".

Otpočeo je, i kod nas, proces koji je u SAD doveo do surovog obračuna sa Šekspirom i književnom klasikom engleskog jezika - tamo je Šekspir kriv za sve, od antisemitizma u "Mletačkom trgovcu" (mada je Šajlok, ako se delo kontekstualno shvata, krik potlačenog Jevrejina) do "Ukroćene goropadi", koja je, po "politički korektnom čitanju", sušta mizoginija.

"Inkriminisana" narodna pitalica, iz perspektive nastave književnosti, nema veze sa nekom antiromskom mržnjom, nego je, kao i ostale umotvorine tog tipa, duhovito sredstvo za ukazivanje na neke bitne pojave u društvu - konkretno, na siromaštvo, tako često u našoj istoriji. Krene li se putem "političke korektnosti", ode nama iz lektire Andrić: i on je imao "negativne stereotipe". Ipak, dok još ima zdravog razuma, setimo se: u romanu "Na Drini ćuprija" smrt Cigančeta (Romčeta?) koje se, prilikom svečanosti otvaranja mosta, prejelo besplatne alve, nije ruganje smrti romskog deteta, a uloga Merdžana, koji je na kolac nabio Radisava, ne znači da su svi islamizovani Romi bili turski dželati: dovoljno je pogledati tragikomičnog i uzvišenog u svojoj patnji Ćorkana, sina turskog askera i višegradske Ciganke (Romkinje?) pa da se vidi da Andrić nije nikakav "rasista", kao što nije ni mrzitelj muslimana (za šta ga BiH fundamentalisti optužuju), jer su neki od najuzvišenijih njegovih junaka u romanu islamske vere (Dauthodža i Alihodža Mutevelić, Šemsibeg Branković, i drugi).

Romi su u književnosti, i našoj i stranoj, od romantizma svagda dati u jednom "pozitivnom stereotipu" - u Puškinovoj poemi "Cigani" (u čitankama za drugi razred gimnazija) oni su plemeniti odmetnici od racionalističke civilizacije, ljudi mira i tolerancije, među koje se gordi Rus Aleko nikad neće uklopiti. Srpska književnost je toliko lepog i plemenitog rekla o Romima - dovoljno je setiti se Antićevog "Garavog sokaka" ili, svetski značajne, antologije romskog pesništva, koju su zajedno radili naš veliki romolog, Aladar - Rade Uhlik i pesnik Branko V. Radičević. Ostavili su joj naslov "Ciganska poezija" čak i kada su Romi sveta za sebe usvojili naziv Rom. Ako se tome dodaju i stihovi Stevana Raičkovića o bolovanju "crnog Vladimira", seljaka sa Kosmaja, vidi se da u srpskoj književnosti romska tema ima plemenite namere i visoke domete. Poistovećenje stradalništva Srba i Roma u doba nacističkog i ustaškog rasizma u Drugom svetskom ratu takođe nije slučajno, kao što ni u popularnoj kulturi stihovi Džonija Štulića za Balkance ("Mi smo ljudi Cigani sudbinom prokleti - uvijek neko oko nas dođe pa nam preti") nisu slučajni. I u Šijanovom i Kovačevićevom filmu "Ko to tamo peva" tragičnu sudbinu Srbije od 6. aprila 1941. opevaju dva Roma. Da i ne govorimo o delima srpskog režisera Emira Kusturice, koji je Rome predstavio kao ključne pobunjenike protiv unifikacije kroz vesternizaciju, neprilagođene heroje života koji odbija da se poistoveti sa novcem i moći.

Književni tekst treba čitati sa pažnjom i razumevanjem; ne treba ga, ideološki ostrašćeno i policijski grubo, "saslušavati". Borba protiv svih vrsta predrasuda i stereotipa nasušno je potrebna svakom demokratskom društvu, ali to ne znači da moramo krenuti u razgradnju književnosti i kulture putem "političke korektnosti".

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri