POZORIŠNA KRITIKA: Pesimizam sećanja

Piše Dragana Bošković

17. 09. 2021. u 18:47

JEDNA od predstava u društveno angažovanoj selekciji ovogodišnjeg "Novog tvrđava teatra" u Čortanovcima, "Jugoslavija, moja domovina", po romanu etabliranog pisca Gorana Vojnovića (dramatizacija Ivan Velisavljević i Aleksandar Novaković), ponudila je i paradoks "optimizma sećanja", u njegovom suprotnom, "patriotskom" smislu.

ПОЗОРИШНА КРИТИКА: Песимизам сећања

Novosti

Reditelj, Marko Misirača, u koprodukciji teatara iz Slovenije (Kopar) i Prijedora (Republika Srpska, BiH) dvojezičnim dijalogom je unapredilo ideju predstave, da su istina i njena interpretacija slobodna uverenja nacionalnog bića svakog od učesnika istorijskih događaja, kao i da su uslovljene njegovom dobrom voljom da pravda, ili osuđuje.

Potraga tinejdžera Vladana (odličan mladi glumac, Blaž Popovski) za nestalim ocem Nedeljkom (s pravom hvaljen Boris Šavija) rezultira, kao što se na prostorima bivše nam domovine i desilo - još dubljim padom u apsurd, nerazumevanje, otuđenje, želju za zaboravom... Nedeljkovo skrivanje od osude zbog ratnih zločina je kafkijanski tragično, ukida nedužnost, pa su, osim kuma Emira (uzbudljiv Aleksandar Stojković), oficira Brane (Igor Štamulak), istorijski osumnjičeni i oni, koji su evidentne žrtve - sam Vladan, njegova majka Duša (divna Mojca Partljič), utišana Nedeljkova komšinica Mediha (potresna Milka Brđanin)... Antičko "prokletstvo predaka" na ovom tlu se prokazuje kao večiti konflikt očeva i sinova, koji se uzajamno okrivljuju za napuštanje, izdaju i kukavičluk. Rezultat je večiti nesporazum, prokletstvo i tla, trusnog i patriotski tektonski nestabilnog, na kome su se narodi izmešali, pre nego što su se razišli u krvi.

Predstava Marka Misirače je saga po formi i neminovno pati od nemogućnosti da se dobra literatura prirodno pretoči u efiksan dramski dijalog. Onde gde je neophodna ekonomičnost reči, a širina asocijacija, u predstavi "Jugoslavija, moja domovina/dežela" dolazi do suvišnog ilustrovanja skokova u prostoru dešavanja radnje u romanu, pa ta turistička mapa ometa iluziju, da se nalazimo u Vladanovoj fikciji, koja je njegova lična, čak iako je istinita. Ta dihotomija između putovanja po sebi samom, kroz potragu o identitetu, oličenom u ocu, ratnom zločincu, i konkretnog otelotvorenja scena, kao iz socrealističkih dramoleta, čini predstavu "Jugoslavija, moja domovina" pomalo tromom i predugom.

Svejedno, dovoljno dokumentarna da boli, do kraja uronjena u mentalitet mešavine svih sa prostora bivše Jugoslavije, odlično glumljena i režirana, ova predstava je još jedan putokaz ka istini, koja će se, možda, jednom projaviti, kad joj budemo to dozvolili. Da bismo znali šta se stvarno dogodilo i ko smo mi bili i jesmo, bilo kao očevi, ili kao deca. Tek tada ćemo nastaviti dalje.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!