LEKOVE KUPUJE NA RECKU: Teška sudbina Leskovčanina, heroja sa Paštrika

I. MITIĆ

18. 12. 2021. u 09:11

SVI su me napustili. Niko me ne posećuje. Digli ruke od mene. Od bolesnog čoveka svi beže.

ЛЕКОВЕ КУПУЈЕ НА РЕЦКУ: Тешка судбина Лесковчанина, хероја са Паштрика

Aleksandar Cvetković, Foto I. Mitić

Nisam lud, samo sam bolestan, sa tim živim, sa tim ću da umrem. Bolove koje imam sabijam i držim u sebi. Pijem punu kesu lekova. Znam da se od ovoga niko nije izlečio...

Borim se koliko mogu, ali ne mogu više sam.

Ovako govori Aleksandar Cvetković (48), ratni vojni invalid iz Leskovca, teško ranjen na Paštriku, tokom NATO agresije 1999. Njegove rane su odavno zacelile, ali su ostale trajne posledice traumatičnog iskustva koje ne može da zaboravi. Od početka rata, kao pripadnik čete vojne policije iz sastava herojske 549. motorizovane brigade, učestvovao je u borbenim zadacima širom KiM, a kada se na Paštriku dogodio masovni napad na karaulu Gorožup bio je na prvoj liniji odbrane. Teško je povređen u glavu 31. maja 1999, dok su NATO bombarderi sejali smrt tepih bombama.

Naš sagovornik je odlikovan za zasluge. Od 2004. godine ima status trajnog ratnog vojnog invalida. Poslednjih godina ima ozbiljnih problema sa čak sedam kičmenih pršljenova.

Tepih bombe na Paštriku ,Foto: Printskrin

Sa novim zakonskim rešenjem i statusom borca njegova mesečna primanja su udvostručena i sada iznose tek 13.400 dinara! Podneo je zahtev za invalidsku penziju, jer je iza ovog mladog čoveka i 20 godina radnog staža, ali je zbog bolesti, pre pet godina, morao da da otkaz.

- Nisam više mogao da radim. Bolovi su bili sve jači. Imam problema i sa srcem zbog šetajućeg vagusa. Otkazuju mi i ruke i osmi diskus koji "nosu glavu". Zbog toga mi se dešava da imam vrtoglavice i da padam. Samo za kičmu lekovi me svakog meseca koštaju osam hiljada dinara - priča nam Aleksandar.

Pomaže mu otac Dragoljub (72), ali se i on razboleo. Zbog slabosti srca ugrađen mu je pejsmejker. To su bili dani kada je Aleksandar u apoteci za obojicu uzimao lekove na veresiju.

- Taj dug se vuče od januara. Saborci su mi pomogli da ga se rešim, ali sada smo opet na početku. Opet u svesku i na recku. Ne volim da kukam, ali to je realnost. Ne mogu više sam. Dugujemo i 600 evra za drva. Kako ćemo da vratimo ne znam, a šta ćemo sledeće godine... Auto nam havarisan stoji u dvorištu, a bar još toliko para nam treba za popravku da bi otac mogao da me odveze do lekara. On mi pomaže i oko hrane i oko svega, a kada nema hrane jedemo vodu i hleba, ko na ratištu - kaže nam.

Već deset godina je razveden. Deca su otišla na svoju stranu, a nedavno je postao i deda.

Od radosti je, kaže, hteo da umre. Imao je Aleksandar i baš teške trenutke, kada je odlučio da "prekrati muke".

- Majka mi je još bila živa. Hteo sam da se obesim 2012. godine. Sve sam spremio, ali tu noć sam sanjao Žiču. Ujutru sam, po velikom snegu i hladnoći, seo u auto i krenuo ka manastiru. Zatekao sam neko krštenje. Malo dete, a crkva lepota. Kada sam ušao unutra osetio sam neku toplinu. Upalio sam sveću... Da nisam bio tamo, mi sada ne bismo razgovarali. Samo noć me je od smrti delila - kaže Aleksandar.

POMOĆ

ALEKSANDAR veruje da će kada bude dobio invalidsku penziju sve biti lakše, ali mu je do tada potrebna pomoć onih koji žele i mogu da pomognu. Broj njegovog računa kod banke Poštanska štedionica je 200-123868730-56.

RAZONODA MU KANARINCI

SOBA našeg sagovornika je prepuna kaveza sa štiglićima i kanarincima. Sa njima provodi vreme, jer se zbog bolesti sve teže kreće.

- Eto, čuvam ptičice. To je ljubav i razonoda za mene. Volim s njima da zaspim i sa njima da se budim. Deda i stric su tu ljubav preneli na mene. Ne može nešto da se zaradi, ali prodam pticu, pa im kupim hranu i tako one same sebe izdržavaju - kaže Aleksandar.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri