FELJTON - VEŠTINA SKRIVANJA ISTINSKIH MISLI: Krista Đorđević je u toku rata išla u London, u tajnu partizansku misiju

Dejan Medaković

26. 06. 2023. u 18:00

U UMETNIČKOM Muzeju, bivšem Muzeju kneza Pavla, sam sve više osećao da se oko mene nešto zbiva i da očigledno neću dobiti potrebno postavljenje za stalnog službenika.

ФЕЉТОН - ВЕШТИНА СКРИВАЊА ИСТИНСКИХ МИСЛИ: Криста Ђорђевић је у току  рата ишла  у Лондон,   у тајну партизанску мисију

Krista Đorđević je sloviva kao mecena umetnosti, Foto Dokumentacija “Novosti“

Još sam bio asistent-volonter i od oca dobijao nešto novca da mogu da se ishranim u raznim menzama. Bilo mi je jasno da i ta očeva pomoć neće moći dugo da traje jer su se i njegove novčane moći tanjile i kopnile. Svakoga dana očekivao sam da će mi reći kako više nije u mogućnosti da me dalje pomaže. Tada sam rešio da mu prekratim muke.

Napustio sam Muzej, a poneo sam utisak da je moj odlazak svima doneo i neko olakšanje.

Direktor Veljko Petrović pogledao me je nekako sažaljivo, pokroviteljski me je potapšao po ramenu, napravio nekoliko munjevitih grimasa neodređenog sadržaja i ostao nem.

Đorđe Mano Zisi nije skrivao ni svoju žalost što napuštam Muzej, ni svoje razočaranje što je do toga ipak došlo. Ta opšta nemoć i ravnodušnost olakšali su mi odlazak...

Odbacivao sam svesno svaku misao da se iza toga kriju neki tajnoviti, viši razlozi i ciljevi. Postoje zbivanja, svakako neprijatna pa i bolna, kada je najbolje, pa i spasonosno za pogođenog, da što pre depatetizuje svoj položaj i da ga relativizuje. Ako u tome uspe, udarci sudbine gube na snazi. Pa ipak, dugo se nisam smirio, osećao sam bol zbog nepravde koja mi je naneta, ne uvreda već istinska nepravda i nezahvalnost.

TEK da nešto radim, zaposlio sam se privremeno kao saradnik izdavačkog preduzeća IPROZ, koje je pripadalo Savezu zemljoradničkih zadruga. Od mog novog šefa, bivšeg novinara Mile Mihajlovića, autora jedne duhovito ispisane knjige o Engleskoj, dobio sam zadatak da pišem za list „Zadruga” i za njihov Zadružni kalendar. Bili su to posrbljeni članci iz raznih propagandnih knjižica koje smo u velikim količinama dobijali iz ambasada socijalističkih zemalja, razume se, najviše iz sovjetske. U redakciji je vladao samrtni strah da nešto ne pogrešimo, a oprezni urednik Mihajlović strpljivo je čitao sve te besmislene hvalospeve velikim dostignućima sovjetskih kolhoznika. Posebno sam bio zaokupljen da našim čitaocima što ubedljivije prikažem čudotvorce i čarobnjake sovjetske nauke kao što su bili Mičurin, Vavilov, Cicin i Lisenko; naročito ovaj poslednji obarao je s lakoćom sve rekorde u proizvodnji raznih žitarica i povrća.

Vavilova sam upamtio i po jednoj uvodnoj rečenici u kojoj je dao suštinsku ocenu samog Staljina: „Staljin je vatra, Staljin je voda, Staljin je sunce, Staljin je čovek koji je otkrio sve tajne života i nauke” Bila je to rečenica koja me je progonila danima, koja me je obeshrabrivala, plašila kao neka najljuća pretnja. Svuda sam je sretao, u svakom napisu o divovskim udarnicima, izvirivala je iz svih reportaža o neizmernoj sreći sovjetskih ljudi. Čak i vest da su najbolji kolhoznici dobili na dar bicikle bila je prožeta ovim tvrđenjem predsednika Sovjetske akademije nauka Vavilova, koji je u tu mudrost uložio i ceo ugled sovjetske nauke.

Dane provedene u IPROZ  pamtim i kao pohađanje neke osnovne škole u kojoj se uči samo jedan predmet: ubedljivo pretvaranje i skrivanje istinskih misli... Svakim danom bilo mi je sve jasnije da u ovoj redakciji ne mogu opstati... Tako sam istupio iz redakcije i ponovo čekao na očevu pomoć.

PA IPAK, iznenada, sve se izmenilo u mom životu. Desilo se to onoga dana kada sam na ulici slučajno sreo Kristu Đorđević. Ona je tada već bila ugledni funkcioner Srpskog crvenog krsta. Svojim hitrim, lakim hodom odavala je ženu koja je ozbiljno zaokupljena, skoro opsednuta brojnim zadacima koje joj je poverilo novo društvo. Još kod Rajićevih saznao sam o njenim vezama s partizanima i raznim poverljivim misijama koje je obavljala za vreme rata, kada je iz okupirane Srbije odletela za London. Već ti avanturistički istupi budili su u meni istinsku radoznalost. Pokušavao sam da dokučim šta je sve ovu gospu, koja je pripadala najvišim građanskim krugovima, okrenulo prema komunistima, prema pokretu koji je u njoj jedino mogao da vidi buržujku i pravog klasnog neprijatelja.

Onda sam možda prvi put u životu shvatio i nešto od pojma „saputnik revolucije”, mogućnost deklasiranja, nazirući u tom činu i neko obredno činodejstvovanje, neko iskušeništvo kao pripremu za posvećenje...

KRISTA Đorđević je bila suviše racionalna žena i nije pokazivala nikakve znake da bez poverenja partije ne može da živi. Izuzetno bogata, ona je u predratnom Beogradu slovila kao nezamenjivi mecena umetnosti, a njen rad u društvu „Cvijeta Zuzorić” doživeo je svoj časni vrhunac kada je na Kalemegdanu konačno izgrađen Umetnički paviljon. Veoma vešto Krista se u odnosu na sve oko sebe postavila kao nezavisna osoba, kao ličnost koja daje, a ne traži uzdarje. Ove njene društvene ambicije bile su ispunjene idejom mecenatstva, a taj njen nadmoćni stav doveo ju je u vezu i s mladim predstavnicima Komunističke partije Jugoslavije... Godilo joj je kada je njihovo arhaično čojstvo i junaštvo, vatreno uključeno u komunistički fanatizam, polagano jenjavalo prelazeći na trenutke i u neke zahvalne oblike. U tim malim preobražajima Krista Đorđević je osećala sve prednosti svoje nezavisnosti i ona je i dalje nastavila da se i u izmenjenim društvenim i političkim prilikama ponaša kao večiti mecena.

Takvu Kristu Đorđević sreo sam kao tek upisani student istorije umetnosti...

„Kako ste, Dejane?”, obratila mi se pokroviteljski. „Kako se snalazite u ovim promenama?

Morate se što pre uključiti, vi ste premladi da ostanete po strani. Nemate pravo na pasivno držanje. Uostalom, šta studirate?”

Primetio sam da nijednom rečju nije spomenula moga oca, ni naše stare kumovske veze.

Kao da ga je već otpisala i smestila u bivše ljude o kojima sada i ne vredi više govoriti.

„STUDIRAM istoriju umetnosti”, odgovorio sam odsutno. „Ne želim da budem ni pasivan, ni po strani, ali me drugi guraju na tu marginu. Ceo rat sam radio u Muzeju kneza Paola kao asistent-volonter, a za nagradu nisu me sada postavili za činovnika. Otac me izdržavao za vreme rata i sada, a više ne može. Radio sam u nekakvom zadružnom listu, same koještarije. Tražim posao, ali ga ne dobijam, svuda su mi zatvorena vrata.”

„Dobro da smo se sreli i da ste mi to rekli”, reče Krista Đorđević. „Mogli ste i sami doći do mene, znate valjda od Konjovićevih da radim u Crvenom krstu. Videću šta mogu da učinim za vas. Dođite prekosutra kod mene u kancelariju. Do viđenja, sada žurim.

Udaljila se sitnim, brzim koracima, a bila je obučena u neku stilizovanu vojničku bluzu i suknju. Primetio sam da joj je ta odeća dobro skrojena i da je od prvorazrednog štofa. U meni se probudila nada. Jedva sam čekao da je posetim i da vidim šta je za mene uradila.

Primila me je bez čekanja i suvo, vojnički kratko saopštila: „Sve je sređeno. Idite u Prosvetno odeljenje INO-a Beograd, tamo vas već čeka rešenje. Postavljeni ste za asistenta u Muzeju grada Beograda. Razume se, ovoga puta s platom”, dodala je smešeći se, očigledno zadovoljna zbog svoje uspešnosti.

RAZBARUŠENI BUNTOVNICI

NIJE  Krista Đorđević tražila članove partije, te razbarušene i razgnevljene buntovnike protiv sveta čije je beneficije upravo ona obilno koristila. Naprotiv, nju je istinski zabavljalo da joj na vrata kucaju ti razni nezadovoljnici, nju je zadovoljavalo kada su ti nespretni i tako neotesani montanjari, osetivši njenu nadmoć i njen savršeni mir, postajali nekako krotki i pitomi.

SUTRA: ČIKA PANTINA PUNA TORBA BOGOVA IZ VINČE

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
STEPA KOD JEDRENA OSVETIO UGLJEŠU I VUKAŠINA: Pre 85 godina u Čačku preminuo vojvoda Stepa Stepanović, veliki srpski vojskovođa

STEPA KOD JEDRENA OSVETIO UGLjEŠU I VUKAŠINA: Pre 85 godina u Čačku preminuo vojvoda Stepa Stepanović, veliki srpski vojskovođa

BRIŽLjIVO upakovane dve nagorele voštanice i jedna raskošna osmanska sablja pronađene u skromnoj sobi Stepe Stepanovića posle njegove smrti 27. aprila 1929. otkrile su da veliki vojskovođa nije smatrao pobede na Ceru i Solunskom frontu najvažnijim bitkama koje je vodio, već osveta srednjovekovnih srpskih vitezova izginulih u Maričkoj bici.

28. 04. 2024. u 06:30

REZOLUCIJOM O SREBRENICI PRIKRIVAJU SVOJE ZLOČINE: Nemačka istorijski falsifikat potura na godišnjicu oslobođenja Dahaua, fabrike smrti

REZOLUCIJOM O SREBRENICI PRIKRIVAJU SVOJE ZLOČINE: Nemačka istorijski falsifikat potura na godišnjicu oslobođenja Dahaua, fabrike smrti

NEMAČKA koja je glavni sponzor sarajevske „Rezolucije o Srebrenici“ pokušava da progura taj cinični istorijski falsifikat kroz Generalnu skupštinu UN u vreme jedne tragične godišnjice, oslobođenja koncentracionog logora Dahau, nespornog svedočanstva o najvećem genocidnom programu u istoriji čovečanstva čiji je autor – Nemačka.

28. 04. 2024. u 07:00

Komentari (0)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!