Srpsko duhovno nasleđe u Crnoj Gori: Srce Crnogoraca je kucalo za srpstvo

NOVOCRNOGORCI dokazivanje svoje teze da je srpstvo bilo sinonim za pravoslavlje vezuju i za knjaza, odnosno kralja Nikolu. Oni tvrde da su na "srbovanje" Petrovića posebno uticali "Srbi od ugleda", koji su bili visoki činovnici na crnogorskom dvoru i vojni savetnici, kao i mnogi srpski popovi i učitelji u Crnoj Gori. I lakonski zaključuju: "Prema tome, crnogorski neprikosnoveni gospodar, kralj Nikola, 'srbovao' je iz dinastičkih i ličnih interesa, a svejedno je, da li je to činio 'namjerno' ili 'bezazleno'."

Na svako podsećanje o srbovanju gospodara odgovaraju da " se namjerno previđa da je i on srpstvo poimao samo kao pravoslavlje. Razlikujući Srbe od Crnogoraca, u 'Balkanskoj carici', kralj Nikola kaže: 'Ko crnogorstvu ne bio vjeran, Bogom i ljudima svud bio tjeran'."

Samo da ih podsetimo na pesmu "Onamo 'namo": Onamo, 'namo... za brda ona, Milošev, kažu, prebiva grob! Onamo pokoj dobiću duši, kad Srbin više ne bude rob.

*****

A NIKOLA je povodom proglašenja Crne Gore za kraljevinu rekao:

"Dragi moji Crnogorci!

Prelistavajući listove naše bliže i dalje prošlosti, našli ste puno lijepih riječi da za napredak Crne Gore za ovo pedeset godina blagodarite meni. Koliko od toga meni pripada, izmjeriće potomstvo, a ja ću sada da kažem i vama i potomstvu da sam ja mogao uspijevati, koliko sam uspijevao, samo sa ovakvim narodom, a na temelju koji su u ovoj zemlji udarili mudri i slavni gospodari, moji prethodnici... I napredak u zemlji i ugled spolja mogao je biti postignut samo vrlinama mojega naroda. On je dao ruke koje su sabljom sjekle: on je snaga koja je planine krčila: on je srce koje je kucalo svo za Srpstvo: on je, najzad, rađao sinove, koji nijesu potamnili junačku slavu svojih predaka. Precima našim slava i vječni pokoj! - Samo s takvim narodom mogao sam uspijevati, a uz bratsku pripomoć pravoslavne Rusije. Ja se tvrdo uzdam da će prosvijećena Evropa, koja je do sada vazda uvažavala žrtve, koje je knjaževina Crna Gora prinosila na oltar slobode i napretka, gledati u obnovljenoj kraljevini na ovoj strani Srpstva jemstvo i zalogu za održavanje mira u ovim krajevima." (Cetinje, 28. avgusta 1910)

A tri godine kasnije, na stotu godišnjicu Njegoševog rođenja, kaže:

"Kao kralj crnogorski, kao nasljednik i sinovac velikoga današnjeg slavljenika, zahvalan sam ovome zboru i cijelom srpskome narodu na čuvstvima blagodarnosti, ljubavi i divljenja, kojima se oduševljava spram njegova spomena. Kao lav iz grmena, iz davno umrle, iz davno pretuljene vulkanske kotline njeguške, izletio je moj stric Rade da srpski svijet potkrijepi u njegovim idealima i dužnosti za izvršenje velikog narodnog zadatka. U dušu mu je vjeru ulivao za uspjeh, sablju mu je oštrio, a pjesmom ga je zagrijavao. Naš mu se dobri srpski narod divno odazvao. Kosovo, ranu njegovog velikog srca, izliječio mu je, jer u dane stogodišnjice od njegova rođenja taj mu je narod Kosovo osvetio. Jedan duhom veliki narod nije se mogao ljepše odužiti duhu najvećega genija. Slava srpskom narodu! Slava gospodaru Crne Gore, vladici Radu!" (Cetinje, 16. oktobra 1913)

*****

SPOMENUTI istorijski izvori o srpskom nacionalnom i duhovnom osjećanju naroda u Crnoj Gori samo su delić ukupne arhivske građe. Ima ih u izobilju. I to nijednog trenutka nije bila tačka nesporazuma, razmimoilaženja, trvenja otvorenih sukoba... Knjaz i kralj Nikola se i za vreme Obrenovića, a potom Karađorđević držao stava da neprestano treba raditi na oslobađanju i ujedinjenju srpstva, na teritorijalnom širenju srpske i crnogorske dražve.

Opijeni strašću ideolozi novokomponovane nacije, očito su zaboravili da njihovi preci nisu imali nedoumica o tome ko su i šta su i da je 10. decembra 1906, u Vladinom domu na Cetinju, Narodna skupština Crne Gore većinom glasova odlučila da njen zvaničan naziv bude "Srpska Narodna Skupština Knjaževine Crne Gore".

Dva dana kasnije knjaz Nikola uputio je pismo predsedniku Skupštine Šaku Petroviću Njegošu: "Razumio sam da je naša Skupština riješila nazvati se Srpsko-crnogorska narodna skupština. Ja protivu toga nemam ništa... Već kada je skupština sebi dala ovu titulu, što ista zaboravi mene s predlogom na vladu da se i ja prozovem... Mi po milosti božjoj knjaz i gospodar srpsko-crnogorski, jer inače, ostajući na samo 'crnogorski', izlazi nekako da smo u nesuglasici Skupština i ja, što u stvari, Bogu hvala, nijesmo."

*****

NA CETINjU je početkom 1914. godine formirano Društvo "Srpski soko", čija je pravila odobrio i potvrdio ministar unutrašnjih djela Labud Gojnić. U čl. 4. Društva se pored ostalog kaže: "Članom društva može biti svaki Srbin i Srpkinja i svaki prijatelj srpskoga naroda, koji su navršili osamnaestu godinu života, a koji nijesu bili sudski kažnjeni radi djela učinjenih iz koristoljublja ili protiv morala." U čl. 50. istog Društva kaže se: "Službeni jezik je srpski, pismo ćirilicom. Društvena je slava Vidovdan 15. juna svake godine". U sljedećem čl. 51. pored ostalog se kaže: "Društvena obilježja jesu: 1) društvena zastava; srpska narodna trobojnica (crveno-plavo-bijelo) od svile na sredini, sa obadvije strane, zlatom izvezeno S. S., godina osnivanja 1914, mjesto Cetinje - na štapu crveno obojenom sa pozlaćenim kopljem." Gornji monogram znači "Srpski Soko".

...Vašim muškim krokom pohitajte onamo gdje se strada, gdje se muči, gdje se plače. Neka povezana braća Starosrbijanci čas prije utledaju vaše slavne barjake; neka reknu: "Evo braće, evo osvetnika ispod Lovćena, Koma i Durmitora; evo sinova Crne Gore, gdje dolijeću u naš zagrljaj, i sad nijesmo više mi ni siraci ni robovi!" Tamo ćemo se sresti sa našom dragom braćom iz Srbije, koju predvodi njen viteški kralj, moj ljubljeni zet, da se s njime željno zagrlimo, zajedno noseći potlačenima slobodu.

Neka se blagoslovom božjim i sv. Petra Cetinjskog i svih naših svetaca ostvare snovi iz rane moje mladosti, kad sam pjesmom nagovještavao ovaj znameniti dan i zagrijevao srpske grudi vjerom da oružani moramo poć' onamo, 'namo, za brda ona!

Hrabri moji vojnici!

Ja se ponosim s vama, vitezovi moji, jer sam opojen vjerom da ste kadri biti još veličanstveniji u mogućim iskušenjima takne li se ko vaših prava i ospori li ni sjesti na ognjišta vaših djedova i mojih predšastvenika Nemanjića, Grebljanovića, Brankovića, Balšića i Crnojevića. Sjesti na njihov prijeklad, okupiti se oko njihovih grobova - to je i naša dužnost i naše neosporno pravo. Za to izginuti bilo bi nam slatko...

Sretno ni bilo Badnje veče vladike Danila, Crnogorci moji!

Sretno ni bilo i ovo Roždestvo Hristovo koje pod šatorom slavite!

Sretni ni srpski badnjaci koje ovu godinu pod vedrim nebom nalažete!

Kralj Nikola na frontu pod Skadrom, 24. XII 1912.

SRBIN VOĐA BOŽIĆNE POBUNE

PASOŠKA isprava brigadira Krsta Zrnova Popovića, takođe jednog od vođa pobune, izdata 18. oktobra 1929. od belgijskih vlasti u Liježu (Belgija). U rubrici de nationalite upisano je Serbe. Nedvosmislen dokaz da se Krsto Zrnov Popović kao pristalica suverene Crne Gore sa dinastijom Petrovića na čelu nacionalno osećao kao pravoslavni Srbin. Ista isprava nalazi se u posedu porodice M. P. Stojanovića sa Cetinja.

IAKO je učestvovao u stvaranju crnogorske nacije, Đilas je umro kao Srbin. Posle silaska s vlasti, ostao je Crnogorac zavičajno ali ne i nacionalno. Na suđenju se izjasnio kao Srbin.

Matija Bećković svedoči da se o tome raspravljao sa optuženičke klupe sa svojim sudijama i tužiocima i to ga nije malo koštalo. Nije hteo da ostane "otac nacije".

"Da je ostao Crnogorac, verujem da bi našli načina da ga po toj osnovi stave pod neki zaštitni kišobran kao 'nacionalnu vrednost' kao što su to činili u nekim drugim slučajevima. Jedan od ključnih crnogorskih funkcionera zvao ga je na razgovor i otvoreno spomenuo takvu mogućnost. Đido nije hteo poštede po tu cenu dodajući da je crnogorska nacija ideološki izum i da on to najbolje zna."

Četiri meseca posle objavljenog teksta u "Borbi", 1. maja 1945, Milovan Đilas na jednom predizbornom govoru u Podgorici je rekao "da dvije stvari nikad niko nije uspio u Crnoj Gori, da crnogorski narod odvoji od Srbije i od Rusije".