NEĆE MOĆI: Zločin koji nije bio srpski

Filip Rodić

24. 10. 2021. u 07:26

Dokle će se zversko ubistvo trinaestogodišnjeg Roma Dušana Jovanovića koristiti za stigmatizaciju Srba kao ontoloških rasista, iako ono sa Srbima nema nikakve veze?

НЕЋЕ МОЋИ: Злочин који није био српски

Privatna arhiva

VEĆ pune 24 godine nas pojedini mediji i nevladine organizacije uporno podsećaju na slučaj Dušana Jovanovića, romskog dečaka kojeg su 18. oktobra 1997. godine u Beogradskoj ulici ubila dvojica skinheda. A podsećaju nas da bi nam na nos nabili da smo "društvo u kom i dalje rastu netrpeljivost i mržnja prema drugom i drugačijem", kako su to prošle godine povodom ove tužne godišnjice za luksemburšku televiziju N1 izjavili novinarka Antonela Riha i istoričar Srđan Milošević, iako su oba fenomena - i rasizam i vršnjačko nasilje - nažalost prisutni u apsolutno svim društvima na kugli zemaljskoj i njihove žrtve mogu biti pripadnici svih naroda, pa čak i "zli" Srbi. Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije o mladalačkom nasilju, osobe od 10 do 29 godina odgovorne su za 200.000 ubistava godišnje u svetu, odnosno 42 odsto svih ubistava. Prema podacima Kraljevske tužilačke službe Velike Britanije, tokom 2020. procesuirano je "više od 10.000 slučajeva zločina iz mržnje". Teško se može reći da baš "mi" živimo u društvu netrpeljivosti i mržnje.

NESREĆNI Dušan izgubio je život pošto su ga ispred prodavnice u koju se uputio presreli tada sedamnaestogodišnji Milan Čujić i Ištvan Fendrik, koji su mu prvo tražili novac, a potom krenuli da ga biju i šutiraju cokulama koje su (to se gotovo uvek ističe) imale čelična ojačanja, a koristili su i deo odlomljenog oluka. Smrt je usledila usled preloma vrata pošto je dečak pao i udario u ivičnjak, odnosno stepenik (u tome se novinski izveštaji razlikuju).

NEUPITNO je da se radi o užasnoj tragediji i zločinu, ali je isto tako neupitno da je došlo i do užasne zloupotrebe ovog zločina u političke svrhe s ciljem generalizacije i pripisivanja ove individualne nesreće (ne u smislu nesrećnog slučaja) celom srpskom narodu kroz narativ o opštem zlu koje vlada ovim društvom. Setite se samo priča o odgovornosti srpskog naroda u istrebljenju Jevreja tokom Drugog svetskog rata (dok je i sam bio žrtva užasnog genocida i serije teških ratnih zločina) iako o tome nema ni govora, ili onih budalaština koje nam serviraju "istoričari" poput Ivane Pražić, koja tvrdi da su srednjovekovni Srbi bili "robovlasnici" i da su naši srednjovekovni manastiri podignuti na "kostima i krvi" njihovih robova Roma.

SVI ste, verovatno, čuli za slučaj Dušana Jovanovića i, ako jeste, svi ste čuli za njegovu etničku pripadnost, jer se ona uvek potencira. Ali koliko vas je čulo za etničku pripadnost njegovih ubica? S obzirom na način na koji se o ovom zločinu izveštavalo i izveštava, pretpostavlja se da su oni Srbi, ali ne - Milan Čujić je po poreklu Hrvat, a Ištvan Fendrik Mađar. Ako je toliko važna nacionalnost žrtve, zašto podjednako važna nije i nacionalnost ubica? Ili je nacionalnost važna i treba je pominjati, ili nije, pa onda ni Duško nije Rom nego običan tinejdžer, baš kao i njegove ubice. Da to nije zbog toga što se nacionalnost zločinaca ne uklapa u narativ o "srpskom zlu" koji nam se i ovom tragedijom pokušava nametnuti?

DA SE RADI o strašnom pokušaju manipulacije, ukazuje nam i činjenica da se za ilustraciju u izveštajima o ovom zločinu uvek koristi fotografija petogodišnjeg Duška, a ne neka snimljena u vreme bliže njegovoj smrti kako bi nam se u podsvest ucrtala slika nemoćnog deteta, a ne tinejdžera godina sličnih godinama njegovih ubica. Koji bi mogao biti drugi razlog? Nema takvih fotografija?

A DA BI SE ukazalo na "pokvarenost" srpske države, često se ističe i da su ubice osuđene na blagu kaznu i kako su, eto, one na slobodi, odnosno kako su puštene iz zatvora i pre isteka te "blage" kazne. Činjenica je, međutim, da su Čujić i Fendrik osuđeni na maksimalnu kaznu - deset godina zatvora. Uslovno su pušteni na slobodu u aprilu 2004, pošto su odležali dve trećine kazne, što je uobičajena praksa.

ISTORIČAR Milošević (a to je opšte mesto među našom "progresivnom elitom") tvrdi da je "suštinski važno razlikovati fenomene svakodnevnog rasizma koji nažalost postoji u svakom društvu i nije iskorenjen nigde ("), od problema sistemskog rasizma gde postoje pojave da se ovakva zločinačka aktivnost ne kažnjava, da se pripadnici romske zajednice teže kažnjavaju od pripadnika većinskog naroda za ista krivična dela, da se dela protiv romske zajednice blaže kažnjavaju od onih prema većinskoj". U Srbiji je, dakle, u pitanju "sistemski" rasizam, za razliku od onog nesistemskog u društvima koja su izmislila rasizam i koncentracione logore.

TO JE već nešto što smo se navikli da čujemo iz usta ljudi koji se bore za "bolju Srbiju" koja bi se pridružila onim svetlim nacijama i društvima što već vekovima eksploatišu i uništavaju čitav svet. Ali nismo navikli na očigledno izmišljanje (mada smo na putu da i to prihvatimo kao datost). Upravo na slučaju Dušana Jovanovića, o kojem i on govori, vidimo da su zločinci osuđeni na maksimalnu kaznu, znači da ih je bilo nemoguće strože osuditi. Ne znam odakle ovom istoričaru podaci o blažem kažnjavanju pripadnika većinske zajednice. Nisam uspeo da dođem do tih podataka. Ali jesam na primer flagrantne zaštite pripadnika manjinske zajednice u odnosu na onu većinsku, a to je čuveni slučaj Alekse Jankovića, koji je posle dugog maltretiranja za koje su bili odgovorni neki njegovi vršnjaci izvršio samoubistvo. Odgovorni za to maltretiranje nikada nisu osuđeni zbog zastare do koje je došlo usled odugovlačenja, a nigde nećete naći ni njihovu etničku pripadnost. Ona se može saznati samo iz svedočenja njegove majke na jednoj televiziji i, prema njenim rečima, radilo se o Romima.

ZAPRATITE NPORTAL NA FEJSBUKU

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (2)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!