ZABORAVLJEN VELIKI DOBROTVOR: Razočarani Anastasijević povukao se iz političkog života i otišao u Rumuniju

Drago Delić

03. 08. 2020. u 19:11

KADA već nije uspeo da ostvari svoj životni san, da njegov zet zasedne na presto Srbije, osnovao je zadužbinu i nesuđenu rezidenciju pismom ministru prosvete Kosti Cukiću, 1863. godine, "zaveštao otečestvu", da služi za obrazovne i prosvetne svrhe.

ЗАБОРАВЉЕН ВЕЛИКИ ДОБРОТВОР: Разочарани Анастасијевић повукао се из политичког живота и отишао у Румунију

Kapetan-Mišino zdanje / Foto - dokumentacija "Novosti"

U njega se najpre uselila Velika škola, prethodnica Univerziteta u Beogradu koji se i danas koristi za sedište Rektorata i rad nekih fakulteta. Jedno vreme su u njemu bili Narodna biblioteka, Muzej i druge važne institucije. Kapetan-Mišino zdanje i danas predstavlja jednu od najlepših srpskih građevina, a vidno ispisane reči: "Kapetan Miša svome otečestvu" podsećaju na ovog velikog srpskog dobrotvora. Njegovo ime nosi i jedna ulica na Dorćolu.

Poražen i razočaran, povukao se iz političkog života i otišao u Rumuniju, gde je nemilice trošio svoje bogatstvo. Samo povremeno dolazio je u Beograd da obiđe svoje najbliže. Još nekoliko godina posvetio se poslu, ali su ga sve više obuzimala razmišljanja ko će nastaviti da vodi njegovu poslovnu imperiju, budući da nije imao muške potomke, a ćerke nisu imale takve ambicije.

Umro je na Svetoga Savu, 27. januara 1885. godine, u Bukureštu, a njegovo telo je balsamovano i počiva u njegovoj zadužbini - Crkvi Svetog arhangela Mihaila i Gavrila na imanju u Kležnju. Velika škola je tada istakla crnu zastavu i održala prigodan čas posvećen velikom dobrotvoru, a Srpsko učeno društvo, preteča SANU, održalo je komemorativni skup.

KLEŽANj je seoska sredina na jugoistočnoj strani Bukurešta. Prema rečima Stevana Bugarskog iz Saveza Srba u Rumuniji (april 2019), ovu crkvu je nedavno posetio episkop budimski i administrator temišvarski Lukijan (Pantelić), aktivna je, održavana i u dobrom stanju. Pripada Rumunskoj pravoslavnoj eparhiji. U unutrašnjosti crkve je sačuvan živopis sa slikom ktitora, kripta je takođe u dobrom stanju, a balsamovano telo Kapetana Miše, prema rečima jednog sveštenika, očuvano je i izgleda "kao živ čovek, koliko se ne pokreće".

Školska zgrada koju je sagradio Kapetan Miša za školovanje siromašne dece sada pripada državnom školskom sistemu Rumunije. Od samog dvorca, gde su održavani elitni evropski balovi, vide se samo ruševine. "Kao svaki takav objekat, pretpostavljam da je pod Ministarstvom kulture, a kultura nikad nema novca", kaže Bugarski.

Pre nekoliko godina, naš poznati vajar Sava Stojkov izradio je spomenik Miši Anastasijeviću, koji je postavljen u Kležnju. U Savezu Srba u Temišvaru kažu da šire područje u okolini Bukurešta vrvi od nekadašnjih srpskih poseda, naročito kneza Miloša, ali ništa nije ostalo u srpskim rukama.

SRPSKE zajednice u Rumuniji su sve manje i udaljene su od rumunske prestonice, u okolini su Temišvara i duž granice sa Srbijom, siromašne su i nisu u mogućnosti da tako nešto kupuju. Ali, ideja je da se napravi virtuelna zbirka sa slikama i pratećim tekstom, koja će ovo prohujalo vreme i uspon Srba u okolini Bukurešta, sačuvati od zaborava. Svemu tome još prkosi Kapetan Miša, svojim velikim delom i likom, balsamovanim, da podseća i opominje nove generacije.

Rasipni naslednici

ONO što nije potrošio Kapetan Miša, potrošili su njegovi naslednici. Oni od kojih je najviše očekivao, zet Đorđe Karađorđević (1827-1884) i njegovi sinovi Aleksa (1858-1920) i Božidar (1861-1908) nisu imali ni poslovne ni političke ambicije. Princ Đorđe je ostao upamćen kao "mlakonja", a Aleksa i Božidar su bili pravi avanturisti. Za Aleksu se pričalo da je titulu srpskog princa prodao za lagodan život sa bogatom Amerikankom Darijom Plakrac, koja je tako postala princeza, a Božidar je bio poznati evropski boem "sumnjivih moralnih shvatanja", muzičar, dizajner, putopisac i umetnik. Ovu granu potomaka velikoga vožda Karađorđa i genijalnog trgovca Miše Anastasijevića, nije krasila poslovna i politička ambicija. Živeli su lagodno na ugledu i zaslugama velikih predaka.

Kapetan Miša je tipičan primer velikog srpskog trgovca i industrijalca čija je imperija propala bez nekog uzročno-posledičnog odnosa i uticaja države. Miša Anastasijević je sam rešio da zatvori svoje poslove. Kapital je trošio na razna dobročinstva, poklone i lagodan život. Istoričari su zabeležili mnogobrojne primere njegovog raskošnog života kakve danas mogu da priušte samo najveći svetski tajkuni.

MIŠINA veličina bila je i u tome što je smatrao da siromašni srpski narod može da se spase bede samo podrškom imućnih ljudi, ali tako što će ulagati u razvoj obrazovanja i nauke. Veliki je bio dobrotvor i finansijer "Društva za čitalište", osnovanog 1846. u Beogradu, pomagao je Narodnom pozorištu, mnogobrojnim crkvama i školama "kao što niko pre njega nije činio", ali i rodbini, političarima, pa čak i bankarima. Pomagao je mnogim piscima i plaćao štampu njihovih dela. Bio je najveći promoter Srbije u poslovnom svetu Evrope, pa je knez Mihailo jednom prilikom rekao: "Da nije majora Miše, koji je vazda široke ruke bio, za Srbiju niko ne bi ni čuo." Govorilo se: "Gde god se pojavio, iz njega je curilo zlato."

Iako je svog zeta Đorđa Karađorđevića pripremao za srpski presto, Kapetan Miša je bio veoma galantan prema dvoru Aleksandra Karađorđevića. Za kneginju Persidu i njeno društvo zakupljivao je parobrod za plovidbu Dunavom, a slične ture organizovao je za vlaške, ugarske, moldavske i mnogobrojne druge vladare i plemiće.

Na svom glavnom imanju Kležanj osnovao je dve škole koje su besplatno pohađali đaci iz rumunskih, mađarskih i srpskih porodica.

O TIM njegovim manirima govori sledeća anegdota. Poznati srpski političar i dugogodišnji ministar Ilija Garašanin, za čijeg je sinovca bila udata njegova ćerka Jelena, dugovao mu je 10.000 dukata, što je u to vreme bio ogroman novac. Garašanin mu je ponudio "lepu kuću u Beogradu i imanje u Grockoj", a ako to ne bude dovoljno da se dug namiri, ostatak novca bi mu vratila Garašaninova deca. Miša je lično otišao kod Garašanina i rekao mu: "Prijatelju Ilija! Ja imam toliko para da ne znam šta ću sa njima, gušim se u zlatu, a ti jedva imaš ovu kuću, pa i nju daješ meni." Istog trena napisao je priznanicu kojom potvrđuje da su se razdužili i da mu Ilija ne duguje ništa.

Slična "razduženja" Kapetan Miša je pravio i sa drugim dužnicima, bankarima i trgovcima, kojima je pretio bankrot, čak i onima koje nije ni poznavao.

Posedovao je nekoliko velikih imanja u Vlaškoj i Moldaviji. Mira Sofronijević navodi da je Kapetan Miša u Vlaškoj posedovao spahiluke: Brncenj, Dragoješć, Ceptura, Kležanj, Hadžiješć, Balačica, Mogrešić, Karaula, Gvardinica, kupljene u periodu od 1844. do 1867. godine. Pojedinačno ih je plaćao od 6.000 do čak 242.000 dukata, koliko ga je koštao najveći i najelitniji u Kležnju. Više izvora navodi podatak da je jedno vreme raspolagao gotovinom od 1.500.000 dukata, što ga svrstava u najbogatije ljude toga doba. O njegovim višednevnim zabavama, dotad neviđenim raskošnim gozbama i danima lova na imanju u Kležnju, pričalo se godinama. Ostalo je zapisano da je demobilizacija gostiju, glumaca, posluge i ostalih učesnika tih banketa trajala više dana.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna