FELJTON - STRATEG OTPORA BIO STALJIN, A NE TITO: Od "imperijalističkog rata" do klasnog rata protiv domaće buržoazije

Napisao: Milorad Ekmečić

13. 07. 2022. u 18:00

TEŠKO je prikazati pravu ideologiju partizanskog i četničkog pokreta koja ih je od saveznika u početku ustanka 1941, pretvorila u ratujuće strane krajem rata.

ФЕЉТОН - СТРАТЕГ ОТПОРА БИО СТАЉИН, А НЕ ТИТО: Од империјалистичког рата до класног рата против домаће буржоазије

Foto: "Vikipedija"

 Ideologiju određuju ciljevi za koje su se te dve strane borile, ali bi ono što se podrazumeva pod ideologijom moralo biti izdvojeno od individualnih izjava ili predloga pojedinaca. Iza ideologije bi morao da stoji jedan pokret, a ne pojedinac ili skup njih.

Partizansko vođstvo je u službenim izjavama i rešenjima isticalo da je njihov glavni cilj oslobođenje Jugoslavije od strane okupacije. Sve do definitivnog raskida sa vladom u egzilu i kraljem Petrom, krajem novembra 1943, postojao je obzir da se ne donose rešenja koja bi formalno mogla izgledati kao pokušaj stvaranja potpuno druge države. Osnove državne vlasti se donose za vreme boravka Vrhovnog štaba i Centralnog komiteta Komunističke partije u Foči, od 19. januara do 10. maja 1942, u dokumentu "Fočanski propisi". Svuda na oslobođenoj teritoriji stvaraju se narodni odbori. Vrh državne zgrade se stvara na zasedanju 54 delegata iz svih delova Jugoslavije, sem Slovenije i Makedonije, u Bihaću od 26. do 27. novembra 1942.

ANTIFAŠISTIČKO veće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) bilo je "političko predstavništvo" narodnooslobodilačke borbe, ali je imalo ambicija da bude klica novog političkog predstavništva celog iaroda. Imalo je svoje Predsedništvo i Izvršni odbor od deset članova. Time se daje inicijativa za kasnije zasedanje "Zemaljskih antifašističkih veća" Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Boke, Sandžaka. Još nije bio stvoren teritorijalni identitet nove crnogorske nacije, niti se ona zvanično pominjala izvan srpske nacionalne celine. Za Predsedništvo i Izvršni odbor AVNOJ-a se izbegava izraz vlada, što je i kasnije rađeno nekim drugim povodima, da se to ne bi tumačilo kao revolucionarno raskidanje sa jugoslovenskom državom, za čije se oslobođenje partizanski pokret formalno borio.

Objektivno, stvar je izgledala drukčije. Od pobede Crvene armije pod Moskvom u zimu 1941. partizansko vođstvo smatra da je oslobođenje zemlje vrlo blizu. Partizansko vođstvo govori o "drugoj etapi" oslobodilačkog rata.

DOGOVORI BEZ SRBA

MORA se istaći da se na neke od sednica rukovodećih tela Komunističke partije Jugoslavije, na kojima se raspravlja o ciljevima za budućnost, posebno o "crvenom teroru", ne pozivaju svi članovi srpske nacionalnosti. To je bilo upadljivo za nepozivanje Rodoljuba Čolakovića na dvodnevnu sednicu u selu Ivančići nedaleko od Sarajeva, iako se znalo da je u Vlasenici, u neposrednoj blizini tog važnog zborovanja.

POSLE sednice grupe vodećih članova Centralnog komiteta KPJ u selu Drenovi kod Nove Varoši 7. decembra 1941, pa sve do sednice Pokrajinskog komiteta KP Bosne i Hercegovine u selu Ivančići kod Sarajeva na srpski Božić 7. januara 1942, sam Tito upućuje direktivna pisma partijskim vođstvima Srbije, Hrvatske, Slovenije i Crne Gore, kao i pojedinačno partizanskim odredima u Hercegovini, Sandžaku i Boki. Daju se uputstva za pretvaranje "imperijalističkog rata" u klasni rat protiv domaće buržoazije, kako bi se sva vlast dala u ruke proletarijatu i siromašnom seljaštvu. Vođstvo četničkog pokreta je ocenjeno kao "reakcionarni velikosrpski centar, opasan za sve narode Jugoslavije, jer se u njemu nesumnjivo stvara sutrašnji glavni neprijatelj oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije i uporište okupatora".

Ove odluke donosi jedan uzak krug ljudi oko Tita. Centralni komitet Komunističke partije je brojao 30 članova, ali se u punom sastavu sastajao nije. Tokom 1942. je to jezgro brojalo osam članova vođstva. Kardelj je ocenjivao da će se svetski rat završiti pobedom Crvene armije u toku 1942. Pisao je da se "danas pred nas postavlja pitanje ko će koga, ili mi četnike, ili četnici nas".

U DVA PISMA koja šalje u Crnu Goru i Sandžak, 14. februara i 10. marta Tito naređuje da se "moraju obavezno streljati svi oni koji su pomagali četnike i bili naklonjeni njima". Moraju se paliti kuće četničkih rukovodilaca i njihovih saradnika, masovno streljati svi koji su prebegavali iz partizanskih u četničke jedinice. U tim pismima je prvi put reč "kulaci" postala simbol klasnog neprijatelja. Kominterna je prvu kritiku uputila 5. marta 1942. Zatražila je da se objavi proglas o oslobodilačkom karakteru pokreta otpora. Bilo im je nejasno zašto se Tito ne identifikuje svojim imenom i prezimenom.

Teorijsku osnovu za "crveni teror" dao je Edvard Kardelj

Tito nije uputio traženi proglas. Zbog toga bi trebalo smatrati da je u ovoj razlici u strategiji pokreta, nastala prva klica prekida odnosa sa Sovjetskim Savezom 28. juna. 1948. Istoričar Savo Skoko, u temeljnom istraživačkom delu o "crvenom teroru", pa zatim "crnom teroru" u Hercegovini 1941-1942 (1999) saopštio je glavna uputstva o tome da je novoformirana Prva proleterska brigada postala jezgro budućih proleterskih jedinica, koje će odlučujuće uticati na ishod vojiih sukoba. Zastava tih jedinica je crvena, sa crvenom zvezdom i srpom i čekićem, "jer je ona, u stvari, oružana sila partije. Veoma brzo će se pokazati da je time napravljena greška.

STALjIN nije odobravao ovo "istrčavanje pred rudu", odricanje od oslobodilačkog nacionalnog rata u neizvesnost klasne borbe za socijalističko društvo. Iako je visoko cenio Tita, zbog jedinstvene podrške u Evropi da gerilski pokreti u nemačkoj pozadini dobiju prosovjetsko obeležje, on mu je zamerao nedostatak osećanja realnosti. Među najbližim saradnicima, ponekad i u prisustvu poverljivih jugoslovenskih predstavnika Tita je nazivao "improvizatorom". Možda je to i najbolja ocena koja je o njemu izrečena uopšte u celoj njegovoj istoriji. Tu je koren svih velikih dela koja je stvorio, kao i konačnih gubitaka svega. Na mnogo primera se pokazalo da je uvek, kad je odluke donosio sam, bez uputstava iz Moskve, pravio greške koje je bilo neophodno naknadno ispravljati. Nije on bio strateg partizanskog pokreta otpora, nego Staljin koji ga je vodio korak po korak, ka naknadnom ostvarenju socijalističkog karaktera nove države, umesto odmah onako kako je Tito pokušavao.

Foto: Arhiva "Novosti"

Edvard Kardelj i Josip Broz

POSLE ovoga je usledio komunistički teror, "slanje bogu za kurira" nevinih ljudi za koji je teorijsku osnovu davao Edvard Kardelj. Verovao je da se narodna masa može revolucionisati terorom. On je bio i glavni referent na savetovanju u Ivančićima, a Tito je dva dana slušao i govorio samo na kraju. "Leve greške", kako je teror bio nazvan u poznijoj literaturi, nisu podjednako pokrile celo jugoslovensko i srpsko područje. Najžešće su bile u Crnoj Gori i istočnim delovima Bosne i Hercegovine. U zapadnoj Bosni je oluja prošla pod utiskom da je time izazvana katastofa i rasulo partizanskog pokreta u onim delovima u kojima je do tada bio najveći.

I na području Hrvatske teror je bio slabiji. Svuda je ostala stara slika podele ustaničkog područja na partizanske i četničke delove, kao što je bilo 1941. Mislilo se da u Bosanskoj Krajini nije bilo primene ovih odluka iz Ivančića, jer je najuticajniji rukovodilac Đuro Pucar objašnjavao da je partizanski pokret po socijalnoj prirodi seljački i da se ta osnova ne sme otuđiti. Neki su verovali da su duboki snegovi onemogućili kurire da donesu na vreme vesti o odlučivanju u Ivančićima. Tako je sneg, a ne pamet, bio razlog da se greška izbegla.

SUTRA: Svirepi zločini četničkih odreda

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna