KLJUČNE NEISTINE O MEMORANDUMU: Zagreb i LJubljana su zloupotrebom dokumenta akademika obilato snabdevali zapadnu propagandnu mašineriju

Vasilije Krestić - Kosta Mihailović

03. 11. 2020. u 12:40

KADA je krajem 1991. godine secesija postala dominantan činilac u produbljivanju jugoslovenske krize, do tada ravnodušno inostranstvo počelo je da pokazuje živ interes za Memorandum.

КЉУЧНЕ НЕИСТИНЕ О МЕМОРАНДУМУ: Загреб и Љубљана су злоупотребом документа академика обилато снабдевали западну пропагандну машинерију

Hipoteka Memoranduma je otišla u istoriju

Ova nagla promena nije odraz naučne radoznalosti za sadržaj tog dokumenta, već odraz nastojanja inostranih pokrovitelja Slovenije i Hrvatske da njihovu odgovornost za oružane sukobe, izazvane nasilnom secesijom, pripišu Srbiji i da je na taj način diskredituju u međunarodnoj javnosti.

Motive, nalaze i poruke Memoranduma, koje posle njegovog prodora u javnost niko nije uočio, iz jednostavnog razloga što u tekstu ne postoje, posle izvršene secesije i sa naknadnom pameću, počelo je da "otkriva" inostranstvo.

Zagreb i Ljubljana su obilato snabdevali propagandnu mašineriju neosnovanim optužbama protiv Srbije. Međusobno povezane i uzajamno pothranjivane propagande inostranstva i secesionističkih republika zloupotrebljavale su to što Memorandum nije bio preveden na strane jezike da bi, podmetanjem krupnih neistina, stvorile u međunarodnoj javnosti sasvim iskrivljenu predstavu o karakteru i porukama ovog dokumenta.

Te uporno ponavljane neistine, na koje su nasedale čak i međunarodne organizacije, a poneko i u Beogradu, demantovane su već samom činjenicom da u Memorandumu ne postoje. Demantuju bi se time mogli završiti da nije došlo do masovne indoktrinacije neistinama.

OTCEPLjENjE SLOVENACA

U LjUBLjANI je 7. novembra 1985. godine, dakle godinu dana pre pojave Memoranduma, održan sastanak akademika Dobrice Ćosića, Mihaila Markovića i Ljubomira Tadića sa grupom istaknutih slovenačkih intelektualaca, a to su France Bučar, Janez Urbančič, Tone Hrbar, Andre Marinc, Spomenka Hribar, Milan Apih i Taras Kermauer, koja je o otcepljenju Slovenije govorila kao o neminovnosti, izražavajući žaljenje što će se srpska inteligencija tome protiviti. Na to im je odgovoreno da ako su odlučili da idu, neka idu, srećan im put.

Pokušaj da se uklone naslage neistina oko Memoranduma doveo je njegove sastavljače u položaj da kao optuženi brane svoju nevinost, umesto da kritičari pruže dokaze za svoje optužbe. Kritičari Memoranduma, sa retkim izuzecima, nisu naučnici sa kojima se može sporiti naučno proverenim istinama i stvarnim argumentima.

Takvog sporenja ne može biti ako su na jednoj strani naučnici koji su obavezni da argumentovano brane svoje stavove i uverenja, a na drugoj strani propagandisti koji operišu samo tvrdnjama i insinuacijama. No, to što se u kritiku Memoranduma nisu upuštali naučnici indikativno je i može se tumačiti time da oni nisu našli razlog da se late kritike.

Neprijatna strana opovrgavanja golih propagandnih tvrdnji je i u tome što im se pridaje značaj koji nemaju, a mogu da navedu i na pomisao da iza tih tvrdnji ipak postoji neka istina. No, nezavisno od toga, najglavnije neistine o Memorandumu moraju se opovrgnuti.

POSLUŠNA POLITIČKA EKIPA

POLITIČKA ekipa koja je došla posle Marka Nikezića pokazala se veoma poslušnom Titu i Kardelju. Za vreme kampanje protiv Memoranduma, ona je izbegavala sukobe sa antisrpskom koalicijom. Zbog toga, politički lideri Srbije ne samo što nisu davali razloga Hrvatskoj da budu kritikovani već su ih Hrvati, naprotiv, podržavali u njihovoj kampanji protiv SANU.

Ponašanje srpske inteligencije je bilo bitno drugačije. Demokratska tradicija Srbije se izražavala posredstvom javnih nastupa inteligencije koja je neuporedivo više nego inteligencija ostalih republika davala svoje kritičke ocene društvenog sistema, zbog čega je i više bila izložena represivnim merama. Jedan broj istaknutih ekonomista, filozofa, pravnika i sociologa bio je premešten, otpušten, a poneki i krivično osuđen. Represivne mere nisu zaobišle ni istaknute privrednike Srbije, kao ni vojne rukovodioce. Duboko nezadovoljna načinom kojim su politički lideri zastupali ekonomske i političke interese Srbije, srpska inteligencija je pokušavala da to nadoknadi sopstvenim nastupom, što je, naravno, dočekano, širom Jugoslavije, kao nacionalistički čin, iako se nije ništa više zahtevalo osim ravnopravnog položaja Srbije.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri