PROF. DR NADEŽDA BASARA: Sada imam sa čim izaći pred potomke i pretke

Milena Marković

06. 06. 2021. u 10:00

BILO je svečano tog dana pod svodovima Svetosavskog hrama na Vračaru, prepunom emocija. Prof. dr Nadeždi Basari patrijarh srpski Porfirije uručio je Orden Svetog Save.

ПРОФ. ДР НАДЕЖДА БАСАРА: Сада имам са чим изаћи пред потомке и претке

Arhiva

Prišla je lagano, u tišini praćena pogledima porodice, prijatelja i svih okupljenih, da primi uzdarje dostojno uzvišenih.

U memoriji će večno biti upisane reči patrijarha:

- Sabrali smo se, danas, lepim povodom da profesorki Nadeždi Basari uručimo visoko odlikovanje naše Svete crkve, Orden Svetoga Save drugog stepena. Obično, kada Crkva nekom dodeljuje orden, ili, neko drugo priznanje, prvo što se mnogi upitaju jeste: koji su razlozi za to? I, većina misli da su u pitanju zasluge vezane za izgradnju Hrama ili nekog, drugog, crkvenog zdanja. Međutim, iz obraćanja trojice paroha iz Hamburga koje je uz svoj predlog Svetom arhijerejskom sinodu dostavio preosvećeni episkop diseldorfski i nemački Grigorije, uočava se da su Vaše zasluge, profesorko Nadežda, ne u podizanju građevina, već u podizanju ljudi koji su Vam se za pomoć obraćali i koje ste lečili i davali im nadu da se i najteže bolesti mogu pobediti...

Na ovaj patrijarhov uvod uz koji je pridodao, rečima i brojevima, zasluge i podvige uvažene profesorke, ona je uzvratila najlepšom besedom. Podsetila je da je znamenje kojim je ovenčana "simbol naše duhovne i identitetske vertikale, jer u svom imenu sabira pravoslavno biće naše. Nit koja, kroz sva vremena, povezuje pretke i potomke".

- Svako od nas ima svoju pripovest o toj vekovnoj niti - kazala je. - Iako je ne vidimo očnim, nepogrešivo je spoznajemo duhovnim vidom. I, ma koliko bile različite, jedno im je zajedničko: večne su i neraskidive. Moju nit ispreda sve što jesam, a ponajviše to što sam lekar. I tu se, eto, srećemo Sveti Sava i ja...

Kada su se emocije slegle, a ona se posvetila pacijentima i klinici bez gordosti i ushićenja, vratili smo Nadeždu Basaru upravo na tu nit. Večnu i neraskidivu. Šta je od te, njene niti, plela i isplela? Šta će ubuduće tkati i povezivati?

Arhiva

Tako je počeo ovaj, po svemu neobičan razgovor. Prelistavanje dosad neprelistane čitanke. Riznice lekcija. Svevremenih poruka i pouka nastalih između Nadinog radnog dana i delića predaha koje je, bez rezerve i u dahu, darovala "Novostima."

- Od moje niti je jako puno ispleteno, i pletivo nije još završeno, a tkanje će trajati i za vreme moga večnoga života, jer se ima šta povezati: svetosavska ljubav, poštovanje, sećanje na pretke i potomke u molitvama. To tkanje je moj odgovor na Njegoševo pitanje koje sebi i drugima postavlja vladika Danilo: "Sada imam sa čim izać' pred potomke i pretke"

Dodala je:

- Ovo priznanje mi je najznačajnije u životu kao potvrda da sam skromni naslednik slavnih predaka koje čuvam u sećanjima i molitvama. Lekarski poziv je harizmatičan, neki kažu da je lekar "Bog u belom", ali baš zato bi svaki lekar trebalo da ne zaboravi hrišćanske zavete.

Ispričala nam je kako se sa Ordenom u njihovu kuću, među decu, uselio ponos nadograđen na vremenima drugačijih podviga, ali, jednako vrednih koje je, ona, u ovo vreme dosegla.

- Deca su bila srećna, ponosna i ganuta, a orden je na zasluženom mestu gde su i druge relikvije naše porodice. Uz ikonu naše slave, Svetog Jovana, koju je naslikao stric moga supruga. Uz pramenje u vosku sa krštenja naše dece. Uz knjige koje svedoče o stradanju u jasenovačkom logoru mnogočlane porodice suprugovog čukundede Danila Basare. Uz pisana predanja o popu Ivi iz Crne Gore i, naravno, uz Orden moga dede, Jovana Ivovića, profesora istorije i književnosti i direktora Gimnazija u Beranama i Danilovgradu, koji je Orden Svetog Save dobio 1940. godine od kralja Petra Drugog.

 

Arhiva

Dugo je o neprolaznim vrednostima govorila profesorka Basara kada ju je, u Hramu Svetog Save, zagrlio Orden imena umnog Nemanjića. Podsetila je, tada, i na zaboravljeni medicinski kodeks Hilandara. Zašto je imala potrebu da nam približi put lekara "bezsrebrenika"?

- Imala sam potrebu da to naglasim jer je iz svetosavskog naroda koji sam lečila i koji za to zna, potekao i predlog za dodelu Ordena. Želela sam da i drugi to čuju, zato sam podsetila na medicinski Hilandarski kodeks koji kaže: "Lekar ne sme da bude lakom na novac i da ga to rukovodi pri lečenju bolesnika, nego ljubav prema čoveku kome je pozvan da pomogne."

I sad, dok govori Nadežda Basara, reči zvuče poput duhovne molitve, kao onog dana kada je upisana među odlikovane vidare ljudi.

- Posebnu inspiraciju za ovu, kako kažete duhovnu molitvu, dobila sam citirajući besedu patrijarha srpskog gospodina Porfirija sa ustoličenja, kao i besede njegovog preosveštenstva vladike Grigorija. Zašto? Zato što nastojim da mlade ljude, naše potomke, podsetim na vrednost porodice, na vezu sa precima, na ljubav koju jedni prema drugima osećamo. Mislim da sam uspela da ih prizovem i podsetim na svetosavno biće naše.

Vreme prošlo...

Duboki koreni predaka dr Basare. I, snažni su. Bili bi ponosni na izdanke koji se granaju celim svetom. O njima, Nadinim Ivovićima - Berancima i starinama njenog supruga Branislava, jasenovačkim stradalnicima, još neke priče nisu ispričane, a ne bi smele da budu prepuštene zaboravu. One isijavaju u nitima o kojima je besedila.

- Ona koja ne bi smela u zaborav je priča kada je moj prađed, advokat kod kralja Nikole i načelnik Barskog sreza, Đuro Ivović, menjao naše imanje u Crmnici za kuću u Baru. U porodičnoj škrinji, u Crmnici, pronađena je dokumentacija o poreklu Ivovića. Ta dokumentacija je odmah spaljena, da se istorija Crne Gore ne bi menjala! To, naravno, može da bude i legenda, ali sveštenici Srpske pravoslavne crkve u osam generacija i sedam generacija fakultetski obrazovanih Ivovića, koji su o tome svedočili, nisu legenda nego istina. U toj istini je i njihov zavet da čovek čoveku nije vuk, već - lek.

Privržena uzvišenim vrednostima, kaže nam da je retko kod našeg naroda nailazila na one koji ne ljube svoju veru, korene i zemlju.

- Ako bi se to i dogodilo podsetila bih ih, kao lekar, koji poznaje genetiku, da našim precima dugujemo da ostanemo na tragu najboljih, učenih i savremenih, i da ih vazda slavimo svojim uspesima, na spomen Svetom Savi i u slavu Gospoda.

Iz razgovora se, nekako, nametnulo pitanje o sreći. Koliko je čoveku potrebno da bude srećan i koja je najmanja mera te sreće?

- Kako kome. Meni i mome suprugu je za sreću bilo potrebno puno, ali se to puno nije merilo materijalnim već duhovnim vrednostima: ljubavlju, razumevanjem, podrškom i razumnim zajedničkim odlukama u prelomnim trenucima.

I, za kraj... Šta bi Nadežda Basara radila, gledajući sa ove distance, da nije lekar, čime bi se bavila.

- Odgovor na ovo vaše pitanje je najlakši. Sigurno bi ponovo bila lekar.

Foto Privatna arhiva

Dr Basara sa bratom Petrom Ivovićem

SAMARJANSKA LjUBAV I POSVEĆENOST

TOKOM preteklih gotovo četvrt veka dr Nadežda Basara obavila je preko 2.300 transplantacija matičnih ćelija, lečeći na desetine hiljada onkoloških i hematoloških pacijenata, preko hiljadu iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i drugih republika bivše Jugoslavije.

- Među njima je bilo i nekoliko sveštenika naše Crkve, koji o vama i vašem radu imaju samo pohvale - kazao je patrijarh Porfirije uručujući Orden. - Upravo je ovde izražena Vaša samarjanska ljubav, posvećenost i nesebičan trud, jer ste se pri lečenju pacijenata sa ovih prostora odrekli svoje materijalne nagrade koja vam pripada. Za vas je na prvom mestu uvek bio čovek.

Dr Basara je direktor Interne medicine u bolnici Sankt Franciskus u Flenzburgu, Nemačka.

SLIKA BLISTAVOG POGLEDA

TOKOM čudesne lekarske karijere, dr Basara je ponela slike koje će je pratiti za ceo život. To su one slike kada, gotovo otpisanima, u odsudnim trenucima pruža pomoć.

- Da, pratiće me slika blistavog pogleda moga pacijenta, mladića iz Progara. Njemu smo suprug i ja, za proslavu izlečenja od leukemije, kao poklon doveli donora, Nemca. On mu je donirao matične ćelije.

SLABIJI JESENjI TALAS VIRUSA?

PITALI smo prof. dr Basaru da li ona ima nagoveštaj dokle će da traje virus koji nam je zatresao živote? Šta kažu stručnjaci u Nemačkoj?

- Mislim da će virus uskoro izgubiti snagu masovne zaraze,jer smo već prošli kroz tri talasa - odgovorila je. - Ako se uporedi sa virusom gripa koji je izazvao špansku groznicu 1918. godine, onda ne bi trebalo da bude velikih talasa. Ipak, moraćemo da naučimo sa virusom korona da živimo, jer će nas pratiti kao što nas prati i virus gripa, protiv koga se svake godine vakcinišemo. Naravno, ovo ne može niko sa sigurnošćuću da tvrdi, nemački stručnjaci kažu da će na jesen incidenca porasti, ali ne toliko kao u prethodnim talasima.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna