IDE MILE RATKOVOM PRUGOM: Otac je branio za Jugoslaviju, sina je na gol reprezentacije pozvala Srbija

S. BAJIĆ

09. 09. 2021. u 12:55

RADNO mesto "broj jedan". Na liniji među stativama. Svilari, otac i sin. Ratko, neprikosnoveni gospodar golmanskog prostora sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, i Mile, koji je od čitavog travnatog pravougaonika odabrao za dokazivanje upravo poziciju čuvara mreže, nameren da prevaziđe oca.

ИДЕ МИЛЕ РАТКОВОМ ПРУГОМ: Отац је бранио за Југославију, сина је на гол репрезентације позвала Србија

Foto: Privatna arhiva

Hoće li mu to, kao bivšem golmanu Antverpena, a sada Benfike, poći za rukom, s obzirom na činjenicu da je Ratko branio boje tri kluba - Crvenke, Vojvodine i Antverpena i devet puta oblačio dres reprezentacije Jugoslavije, a golmansku karijeru je završio kada je imao 44 godine, četiri meseca i dva dana. To je bilo 1996. godine.

- Obradovao me je poziv selektora Stojkovića, naravno - kaže Mile Svilar, trenutno golman Benfike, inače najmlađi debitant u istoriji Lige šampiona, koji je u petak, 27. avgusta, proslavio 22. rođendan. - Bilo je kontakata i ranije, ali sada je konačno potvrđeno. Branio sam za mlađe selekcije Belgije, pričao sa selektorom i trenerima, ali ja sam izabrao Srbiju, bez ijednog trenutka dileme.

Prvenstveni fudbal u Srbiji slabo prati, s obzirom na to da nema baš mnogo slobodnog vremena, ali zato ne propušta da se informiše o utakmicama Vojvodine, za koju je branio njegov otac, Crvene zvezde i Partizana, posebno na međunarodnoj sceni.

- Za koga navijam u Srbiji? To neću da vam kažem - govori uz smeh Mile i odmah se ispravlja. - Za reprezentaciju Srbije navijam, svim srcem.

Foto: Privatna arhiva

Ratko Svilar

Jasno je da Mile nije slučajno odabrao dres sa brojem jedan, po ugledu na oca Ratka. Jasno je i da nosi njegove gene i da kao vrhunski talenat na početku karijere ima potencijal da nadmaši oca.

- Dok sam bio dečak želeo sam da ličim na tatu. On je imao najsnažniji uticaj na mene. Nije me, međutim, forsirao, nego pustio da sam odaberem sport kojim ću da se bavim. Izabrao sam, naravno, fudbal. Želja mi je bila da budem golman. Svakako da sam iz njegovog iskustva mnogo toga naučio kroz razne priče i sugestije kao mog omiljenog golmana.

U Lisabonu živi sportskim životom, zauzet obavezama prema klubu i zahtevnom pozivu, a tu i tamo zna da skokne na, kako kaže, neki lep ručak ili večeru.

- Rekao bih da živim normalno. Trenutno nemam hobi. Školu nisam završio. Ostala su mi dva-tri ispita, ali upravo u to vreme sam iz Belgije prešao u Portugaliju. To ću morati da uradim čim se ukaže prilika i malo više vremenskog prostora.

Foto: Privatna arhiva

Mile sa ocem, majkom i sestrom Dunjom

Mile veoma voli putovanja, posebno u naše krajeve, a sada se naročito raduje dolasku u Srbiju.

- Prvi put profesionalno dolazim u Srbiju i to je poseban izazov i motiv. Po imenu znam sve naše reprezentativce, neke od njih i lično. Ovo je za mene period upoznavanja, a zna se da svi hoće da igraju. Meni je to prvi put. Imam familiju u Srbiji, sa očeve strane i to će biti moji najverniji navijači. Meni je najvažnije da Srbija pobeđuje. A na meni je da dam sve od sebe na treninzima. Srbija ima odlične igrače, posebno golmane i, kažem, najvažnije je da pobeđujemo - priča Mile.

Otac Ratko (71) je sportsku karijeru počeo kao desetogodišnjak u Crvenki, u mestu u kojem je, kako ističe, bila najveća fabrika šećera na Balkanu.

- Sa 23 godine sam prešao u Vojvodinu, iako je Partizan, tim za koji sam navijao, bio zainteresovan. Međutim, bata Vujke, veliki Vujadin Boškov je uticao na mene da te, 1973. godine dođem u Vojvodinu, čiji sam gol branio do 1980. Recimo samo da me je 1979. godine zvao Ajaks, ali nisam dobio, u to vreme, potrebnu radnu dozvolu u Holandiji. Godinu dana kasnije sam prešao u Antverpen u Belgiju i branio do 45. godine. Posle sam tamo bio i pomoćni trener i trener, radio u Saudijskoj Arabiji - priča Ratko.

Kao igrač Vojvodine je na četiri meseca bio pozajmljen u SAD, gde je branio na 14 utakmica.

- Za reprezentaciju sam branio od 1975. do 1983. godine, na Evropskom šampionatu 1976. i na Svetskom 1982. u Španiji. Trebalo je da idem u Francusku na EP 1984. godine, pošto sam branio u kvalifikacijama, u vreme kada je selektor bio legendarni Toza Veselinović, ali sam sa 34 godine prestao da branim za reprezentaciju za koju sam odigrao devet utakmica, a 33 presedeo na klupi.

Ljubitelji fudbala se sećaju generacije Novosađana s početka sedamdesetih godina prošlog veka, koja je u to vreme po mnogima igrala najlepši fudbal.

- Žao mi je što nismo bili šampioni. U sezoni 1974/75. osvojili smo titulu vicešampiona, odmah iza splitskog Hajduka, koga smo pobedili u Novom Sadu 2:0, a u Splitu 4:1. O tituli je te godine odlučila utakmica u Beogradu između Crvene zvezde i Hajduka. Tada je moj veliki prijatelj Olja Petrović bio sumnjičen da je "pustio" dva gola Jurici Jerkoviću iz slobodnog udarca, ali to su bile i ostale priče...

U toj generaciji fudbalera Vojvodine igrali su Miladin Purać, Šandor Mokuš, Đorđe Vujkov, Vasa Rutonjski, Željko Jurčić, Vladimir Trifunović, Martin Novoselac, Laslo Lerinc, Zvonko Ivezić, Slobodan Vučeković, Slobodan Pavković, Petar Nikezić, Brane Novaković, Slavko Ličinar... Oni su 1977. godine osvojili Srednjoevropski kup, što je do danas ostao jedini međunarodni trofej u klupskoj istoriji.

- Imali smo sjajnu upravu, na čelu sa veoma poštovanim Petrom Palkovljevićem Pinkijem. A tek treneri ko su nam bili, sve sama plejada: Toza Veselinović, Vujadin Boškov, Ivica Brzić, Branko Stanković. Najviše sam bio vezan za Tozu i Ivicu, a posebno za Luku Maleševa, pomoćnog trenera, izvanrednog čoveka koji je bio posebna spona između nas igrača i stručnog štaba. On nam je bio, kako bih rekao, stariji brat ili, mlađi otac, fenomenalan trener koji je znao da izvaga, da oseti i od njega je umnogome zavisio odnos prema šefu struke.

Poseban respekt Ratko iskazuje i prema trenerima golmana.

- Od moje 13. do 23. godine me je trenirao u Crvenki Milan Paunić, zatim u Vojvodini Ilija Pantelić, legenda koju sam gledao i znao sve o njemu. Zanimljivo je da smo Ilija i ja bili zajedno na odsluženju JNA, on sa 37, a ja sa 27 godina. Bili smo u Sarajevu.

Ratko je osamdesetih godina prošlog veka otvorio kafe-restoran No 1, u pasažu glavne ulice u centru Novog Sada, Zmaj Jovine, koga su popularno zvali "kec".

Foto: Privatna arhiva

Legende Vojvodine sezone 1974/75

- Taj restoran dan-danas radi i zove se "Gusan". U moje vreme imali smo tamburaše, svako veče. Orkestar od sedam tamburaša vodio je legendarni Lepi Jovica, violinista. Kako su samo svirali, kako su znali...

Posebna anegdota vezana za orkestar Lepog Jovice i Ratka Svilara zbila se u jednom zagrebačkom hotelu, kada je reprezentacija Jugoslavije bila na pripremama za utakmice sa Švedskom i Irskom.

- Članovi orkestra Lepog Jovice, koji su bili smešteni u istom hotelu, nisu bili zadovoljni uslovima angažmana, pa su hteli da se vrate u Novi Sad. Tada me je pozvao Miljan Miljanić i rekao mi da nađem način da ih ubedim da ostanu. Zamolio sam ih i, naravno da su ostali. Lepi Jovica tada mi je rekao: "Za tebe Ratko, i zbog tebe, nema problema", bez dodatnog objašnjenja. Posle pola sata pojavili su se za večeru u "radnim odelima", besprekorno doterani sa kravatama i, silazeći niz stepenice zasvirali i zapevali "Aj Bibli, Bibli, Marelo...", sjajnu cigansku pesmu koja se zove "Ratko". Tada je Miljan ustao, kucnuvši u čašu svima skrenuo pažnju i rekao: "Ovo da zahvalite Ratku, što je orkestar ostao, a ti Ratko, da to nisi učinio, imao bi mnogo više reprezentacije...".

Ratko je, ne krije, voleo kafane, ali tokom karijere, retko je, kako ističe, imao prilike da izlazi. Najčešće kada su bile pauze u prvenstvu.

- Voleo sam tamburaše, kafanu, odemo na večeru, pozovemo muziku i orkestar svira celoj kafani. Okupe se oko mog stola i ako neko želi da poruči pesmu, neka poruči. Ali na moj račun. Tako je nekada bilo. U Novom Sadu se lepo živelo, dolazili su Olja Petrović, Džaja, družili smo se, išli na muziku, na tamburaše, od Petrovaradinske tvrđave, pa nadalje...

Foto: Privatna arhiva

 

GOLMANI

- U MOJE vreme bilo je zaista mnogo sjajnih golmana kao što su Enver Marić, Olja Petrović, Rizah Mešković, Ivan Katalinić, Zoran Simović, Slobodan Janjuš, Dragan Pantelić...- kaže Svilar. - U prvom planu je bila velika četvorka, Partizan, Crvena zvezda, Hajduk i Dinamo, i nama iz ostalih klubova bilo je teško izboriti se za mesto među najboljima.

TROJE DECE, ČETVORO UNUČADI

RATKO Svilar je pre četiri decenije otišao u Belgiju, u Antverpenu branio punih 16 godina i imao dugu karijeru na golu, ali i kao trener. Sada je, kaže, penzioner i živi na relaciji Antverpen - Lisabon.

- Ponosan sam na moju porodicu. Imam dve ćerke iz prvog braka, Minu, koja živi u Antverpenu i Tinu, koja je u Novom Sadu i sa sadašnjom suprugom sina Mileta, koji je u Lisabonu i ćerku Dunju, koja je sa nama. Imam i četvoro unučadi, tako da sam srećan otac i deda. Posećujemo se, viđamo se redovno - kaže Ratko.

Foto: Privatna arhiva

 

EM VIŠI, EM BRŽI

- PONOSAN sam što je moj sin izabrao i odlučio da brani za Srbiju - kaže Ratko Svilar.- To je njegova karijera i uvek ću mu biti podrška. Mnogi koji ga sada gledaju kažu mi "isti ti". Ja kažem "samo malo bolji". Jer ima 22 godine, 190 centrimetara i brži je od mene. Sugerisao sam mu kad je bio mali, ali on gradi svoj stil, zna kako treba i kao mlad da stane i da se zadrži na golu, da brani. Veliki je radnik, veruje u sebe, ali nije prepotentan.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

IZGUBIO SAM 400.000 EVRA, DUŽAN SAM JOŠ 80.000: Surova ispovest Aleksandra bivšeg kockara (VIDEO)