SLOBODAN SAM SAMO U MRČAJEVCIMA: Miroslav Ilić o 50 godina karijere, rođendanskom koncertu, druženju sa kolegama...

Snježana Vidačković

16. 10. 2022. u 14:30

POLA veka blistave muzičke karijere ove godine slavi jedan od najpopularnijih jugoslovenskih i srpskih pevača Miroslav Ilić.

СЛОБОДАН САМ САМО У МРЧАЈЕВЦИМА: Мирослав Илић о 50 година каријере, рођенданском концерту, дружењу са колегама...

Foto M. Labudović

Slavuj iz Mrčajevaca, kako ga od milošte zovu, svojim zlatnim glasom decenijama osvaja publiku, a nema veselja bez njegovih hitova "Polomiću čaše od kristala", "Nije život jedna žena", "Luckasta si ti", "Pozdravi je, pozdravi", "Devojka iz grada", "Voleću te do kraja života", "Tebi"...

I ovog 10. decembra održaće tradicionalni rođendanski koncert, kada će sa publikom u beogradskoj "Štark areni" imati duplo slavlje - 72 godine života i 50 otkako je prvi put zapevao na bini. Pripreme za jubilej uveliko traju, a u intervjuu za "Novosti", bard narodne muzike nam otkriva da je uzbuđen, "vrti" u glavi tu davnu 1972. godinu, kad je kročio na scenu. Nije, kaže, mogao ni da zamisli da će to putovanje, kako ga on naziva, trajati toliko dugo.

- Nije to baš svaki dan, 50 godina karijere - kaže nam legendarni pevač. - Niko ko se bavi ovim poslom, pa ni ja, ne može da predvidi šta će biti i koliko će trajati. Ovo je zaista neizvestan zanat. Publika je čudo, nešto "kvrcne" i danas te hoće, a sutra te neće. Nisam maštao o tome, bio sam student elektrotehnike u Skoplju, praktično sam "zalutao" u muziku. Sanjao sam da završim fakultet, služim vojsku, da se oženim, zaposlim... U brak sam stupio relativno rano, u 21. godini i u želji da obezbedim egzistenciju, da zaradim neke parice i privedem studije kraju, počeo sam da pevam. I dan po dan, godina po godina, dočekah pola veka na sceni. Zahvalan sam Bogu i svim divnim, dobrim ljudima koji me prate svih ovih 50 godina.

Učili ste zanat od "stare garde", Predraga Živkovića Tozovca, Bore Spužića Kvake, Predraga Gojkovića Cuneta... Ne krijete da je Tozovac za vas najbolji. Kako pamtite druženja sa njima?

- Tozovac je imao veliki značaj za narodnu muziku i bio neka vrsta prekretnice. Za mene je on najveći, a posle njega možete da ređate po ukusu, Šabana, Tomu, Marinka, Cuneta, Safeta, Kvaku... Na naše zajedničke fešte dolazio sam i po tri, četiri sata ranije. Družili smo se, zezali, "peckali". Toga već dugo nema, sve se to raspršilo. Mi smo se tad zabavljali, uveseljavali smo druge i živeli lepo. A danas se to pretvorilo u suludu trku, svi isukali kandže. I stari i mladi, svi smo poludeli, rasporedili se strelci, te se maltene gledamo kao neprijatelji. Alo, ljudi, ovo je zabava. Ovo je prvi put za ovih 50 godina, koliko postojim kao pevač, da oni koji su otišli ili odlaze nisu iza sebe ostavili generaciju koja će da se "nasloni" na nas i produži taj duh. Ne radi se tu o izvođačkom "kadru", nego o njihovom okruženju, pristupu publici, repertoaru, stilu... Ne znam zašto se to dogodilo, žao mi je zbog toga.

Nedavno ste i Tozovčevoj pesmi "Siromah sam al' volim da živim" dali novo ruho, a snimili ste i spot...

- Nije to prvi put, svojevremeno sam obradio i njegov hit "Oh, Jano, Jano". Pitao sam ga za dozvolu tad, odobrio mi je, a sada sam kontaktirao sa njegovom Mimom, koja je naslednik autorskih prava. Mislim da je ova obrada veoma simpatična. Zlato moje, da vas ne lažem, hteo sam da snimim dve ili tri nove pesme ali da budu primerene mojim godinama i onom što sam ostavio iza sebe. Nisam našao takve pesme i osvežio sam repertoar sa dve obrade. Ovih dana, pojaviće se i "Ti si zvezda mojih snova" od Predraga Vukovića, koju sam otpevao u novom aranžmanu.

U tako dugoj i bogatoj karijeri bilo je mnogo lepih trenutaka, ali i onih manje dobrih. Da možete da vratite vreme, da li biste nešto promenili?

- Manje bih verovao ljudima, jedino to. U muziku sam ušao praktično "nevin", došao sam iz Mrčajevaca, patrijarhalno vaspitan i uleteo sam u džunglu. Mislio sam da je sve onako kako mi kažu, dugo sam verovao svima. Ali, bilo je to jedno uzbudljivo putovanje ovih 50 godina, solidna priča i drago mi je što će iza mene ostati par pesmica. To me čini najsrećnijim.

Miroslav sa Cunetom Gojkovićem, Šabanom Šaulićem i Marinkom Rokvićem, Foto R. Radetić/V. Danilov

Verni ste navijač Crvene zvezde. Bili ste 1991. godine u Bariju, sa generacijom igrača koja se popela na krov Evrope. Družili ste se tada sa Džajićem, Prosinečkim, Pančevim, Savićevićem, Piksijem... Kakve vas uspomene vežu za to vreme?

- U Bariju je bila ludnica na aerodromu, od letova, kašnjenja, aviona. Ni ne sećam se šta su mi igrači tražili da im pevam. Bilo je veoma uzbudljivo i dinamično. U jednom momentu sam zaspao na aerodromu, imam video-kasete na kojima se vidi kako dremam dok čekamo let. Sećam se i utakmice Zvezde u Milanu, pre nego što je postala šampion u Bariju. Bio sam na tom meču, došao sam iz Štutgarta. Kako sam tokom cele nedelje bio slobodan, okrenem Džaju i kažem mu da ću doći, samo neka mi nađu hotel. Dođem u Milano, nađem se s njima. Silazim iz sobe pred polazak na stadion i vidim ove naše momčiće.

Prosinečki tek što je potpisao ugovor, odigrao nekoliko utakmica. Vidim svi unezvereni, uplašeni. Priđem Piksiju i kažem: "Sine, šta je ovo. Je l' idete na utakmicu ili na groblje, bre? Koji je vama vrag, znate li da igrate fudbal? Igraj, ne daj se, nije da vi ne znate. Ako su bolji, pobediće. Kakav je ovo pristup, pa vi ste se već u hotelu predali."

Posle utakmice, prilazi mi Dragan i kaže: "Sve ono što si mi ti rekao pred utakmicu, ja sam preneo momcima u svlačionici i malo smo se osokolili."

Odlično su odigrali tu utakmicu, vodili su 1:0, a završilo se 1:1. Za onaj čuveni revanš u Beogradu pala je magla. Ovih dana, slušam šta Piksi priča, kako se ponaša i to mi veoma imponuje.

Čujete li se sa legendarnim bugarskim fudbalerom Hristom Stoičkovim, koji je vaš pobratim?

- Redovno, baš smo razgovarali pre neki dan. On dugo živi na Floridi, ali radi za sportski kanal na jednoj meksičkoj televiziji. Snima intervjue sa bivšim i aktuelnim poznatim igračima. Sprema se da do kraja godine dođe u Beograd i napravi priču sa Džajićem. Osnovao je brend sportske opreme sa svojim imenom, koja se prodaje širom sveta. Baš sam mu pre nekoliko dana snimio reklamu na bugarskom jeziku, za tamošnje tržište.

Godine kažu da ste u penziji već deceniju. Kako provodite dane, idete li u rodne Mrčajevce?

- Kljuckam, svaki dan radim ponešto. Idem u Mrčajevce stalno, ne mogu da živim bez toga.

Kad odem, jedino se tamo osećam kao slobodan čovek. Kad stanem na tlo porodičnog imanja, a pogled pukne na njive, šumarke... zaista shvatim koliko sam slobodan čovek. U Beogradu živim i volim ga, ali kad kažem da idem kući, mislim na Mrčajevce.

Sa "svojim" dresom na "Marakani", Foto D. babović

MOBILNI TELEFON KAO IZ MUZEJA

NA društvenoj mreži "Instagram" otvorili ste nalog, koji već prati oko 10.000 ljudi...

- Nisam otvorio ja, nego firma sa kojom sarađujem i koja se bavi organizacijom mog koncerta. Oni to prate i izbacuju objave. Ja sam čovek starog kova, odolevam novim trendovima. Treba da vidite moj mobilni telefon, mislim da se takav može naći jedino u muzeju. Ma, ne dam ga ni za šta. Kad nisam imao moderan mobilni dok sam bio dečačić, šta će mi sad. Ali, uvek se javljam, dostupan sam svima 24 sata.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!