DAVNO ZABORAVLJENA MAPA KULTURE: Protokom vremena, SKC će svojim programima dolaziti u sve oštriji sukob sa vlašću

Slobodan Kljakić

13. 03. 2021. u 17:14

DUH studentske Šezdeset osme snažno je pritiskao i generaciju koja se te godine iz skamija osnovnih škola raspršila u klupe gimnazija i srednjih škola različitih profila, uključujući i tada popularne, trogodišnje škole učenika u privredi, poznate pod skraćenicom ŠUP.

ДАВНО ЗАБОРАВЉЕНА МАПА КУЛТУРЕ: Протоком времена, СКЦ ће својим програмима долазити у све оштрији сукоб са влашћу

Dejstvo pozorišnog kostima akcija ekipe A3

Zahvaljujući duhu 1968. nisu naglo kidane ranije uspostavljene veze, drugarstva i prijateljstva, nego su ona neko vreme trajala, bogateći se kroz zajednička interesovanja za različite svetove, pogotovo umetnosti, socijalne teorije i neizostavne zabave.

Film, muzika, lepa književnost, muzeji, pozorišta, fotografija, filozofska i sociološka literatura, društveni angažman i još svašta nešto na toj, može se reći, ekstremno raširenoj i bogatoj lepezi umetničke i intelektualne proizvodnje, sa neizostavnim, pratećim žurkama, činili su bogati mozaik ondašnjih, naših svakidašnjeg života.

Od kraj šezdesetih i s početka sedamdesetih brzo su stvarane nove kulturološke i intelektualne matrice, po sadržaju i duhu različite zone omladinske potkulture, jedna bogata mapa nove kulturne geografije, na kojoj su uporedo egizstirali različiti stari i rašali se novi estetski mikrosvetovi.

Na toj mapi je naročito mesto, bez ikakve sumnje, zauzimao Studentski kulturni centar, ali to mesto u srcu Beograda nije bilo jedino okupljalište pripadnika mladog naraštaja, pa i nas srednjoškolaca.

U tom čudnom vremenu postojale su različite zone okupljanja.

Diskoteke i igranke su bile nezaobilazna mesta, za koja su bile karakteristične različite estetike. Disko-klubovi "Cepelin" na Tašmajdanu, "Monokl" u Skadarliji, neizostavni KST na Elektrotehničkom fakultetu, "Crveno - crno" u Ulici kralja Milutina, kasnije "Indeks" u Studentskom domu "Ivo Lola Ribar", bili su snažno ucrtani u naše mape muzičkih putešestvija, druženja, očijukanja s novim devojkama i beskrajnih udvaranja. Nije nam smetalo što muzika u tim disko- klubovima često nije odgovarala našim izvornim ukusima, zabava i provod bili su na prvom mestu. Išli smo čak i u Zemun, trolejbusom koji je vozio preko Brankovog mosta, u disko-klub "Sinagoga", u kome su se zahvaljujući Zoranu Modliju odvijale prave svečanosti, bar nas je onda nosilo takvo uverenje. Upijanje radio-programa Studija B bilo je na drugoj strani ove muzičke medalje.

Znali smo da zabasamo i u klubove kulturno-umetničkih društava, na prvom mestu u "Krsmanac" u Balkanskoj 4 ili u KUD pri Narodnom univerzitetu "Veselin Masleša". Osmotreno iz današnje perspektive, čini mi se da smo negovanju kulture žurki posvećivali naročitu pažnju. Za društvo u kome sam se kretao, neprikosnovenu titulu najboljeg "žurkologa" nosio je Željko Vujotić, iz Balkanske broj 12. Dolazili su Jugoslav Vlahović i Maja de Rado, s još nekim od članova njihovog rok benda i pozorišne trupe "Porodična manufaktura crnog hleba". Petar Pavišić je donosio i kontrabas, a neizostavna zvezda bila je pijanistkinja Ksenija Zečević. Ovde se ne može zaobići važan detalj: Jugoslav Vlahović je u to vreme delovao u umetničkoj avangardnoj grupi A3 grupa za akciju i anonimnu atrakciju, pri SKC-u, zajedno sa Slavkom Timotijevićem, urednikom Srećne nove galerije.

SKC je odmah po otvaranju, zahvaljujući ponuđenim programima, za mnoge od nas postao nezaobilazna, nova tačka na našoj mapi kulture. Velike manifestacije kakva je bila

"Aprilski susreti", likovni i muzički program, Filmforum, tzv. spoljni programi u Klubu klubova, gostovanje najuglednijih domaćih i inostranih stvaralaca i umetnika, pozorišni program u okviru koga je, navodim kao primer, u aprilu 1972. godine prikazana kultna predstava Ive Brešana "Hamlet u selu Mrduša Donja", u režiji Vladimira Putnika, sve to nas je privlačilo magnetskom snagom.

Uobičajena atmosfera u Studenskom kulturnom centru

Pre toga, 1971. godine, s velikom pažnjom smo posmatrali izožbu In Another Moment koju su priredili Braca i Nena Dimitrijević, na kojoj su prikazani radovi dvadesetak domaćih i stranih umetnika, među njima i Jozefa Bojsa, Đovanija Anselma, grupe OHO i Gorana Trbuljaka.

Posebno snažan pečat ostavila je na nas izložba

"Drangularijum" iz juna 1972. godine, na kojoj su, docnije velika imena naše umetnosti, izložila predmete koji imaju veze s njihovim stvaralaštvom. Predmete su predstavili Radomir Reljić, Dušan Otašević, Halil Tikveša, Milija Nešić, Stevan Knežević, Stojan Kovačević Grande, Marina Abramović, Dragoljub Raša Todosijević, Evgenija Demnievska, Gergelj Urkom, Bora Iljovski, Bojan Bem, Neša Paripović, Josif Alebić, Slobodan Era Milivojević, Zoran Popović i Radomir Damjanović.

Izložbe i nastupi arhitekte Peđe Ristića, zvanog Peđa Isus, bili su za nas pravo otkrovenje, susret s jednim ekstremno osobenim intelektualnim stavom i učincima koji su umetničku praksu proširivali i kroz vreme i kroz prostor u neslućenim smerovima. U jednom razgovoru koji smo pre četiri godine vodili u njegovom stanu, Peđa Isus se s velikim uzbuđenjem sećao tih vremena, svakakvih dogodovština i neverica kojima je javnost pratila učinke njegovog slavnog drndafona, muzičkog instrumenta koji je konstruisao, a čije su zvučne mogućnosti bile gotovo neverovatne. Pogotovo mu je bilo stalo da potanko obrazloži svoju rekonstrukciju kuće iz Lepenskog vira s kojom je, kada ju je predstavio u SKC-u 1973. godine izvao ogromnu pažnju javnosti. Ovu izložbu pratio je i njegov katalog, šapirografisan na 138 stranica, s Peđinim tekstovima i crtežima - danas raritet od izuzetne vrednosti.

U sećanje se duboko urezao i razgovor iz 1973. godine, o knjizi Viktora Papaneka "Dizajn za stvari svet", uz učešće čuvenog italijanskog istoričara umetnosti i političara Đulija Karla Argana.

Početne tribine organizovane u SKC-u postepeno su, ali neumoljivo, širene tematski i osnaživane novim, sve radikalnijim kritičkim pogledima na svakidašnji život društva, njegove ustanove, političke projekcije i njihovo realno ispoljenje. Jedna od takvih tribina, zahvaljujući arhitekti Rastku Zakiću i njegovim radikalnom idejama o arhitekturi i urbanizmu, organizovana je 1974. godine pod nazivom "Kako gradimo - ima li nade za beskućnike?" U ono vreme, beskućnici su bili ljudi koji nemaju svoj stan, nego muku muče da se izbave iz podstanarskog statusa, za razliku od beskućnika danas koji leže danju i noću na kartonima po podzemnim prolazima, prekriveni prnjama koje im neko donese.

Praćenje programa SKC-a bilo je uvek povod da staloženo ili u oštrijem tonu raspravljamo o višenom, da tragamo za objedinjujućim dimenzijama autorskih estetika ili o njihovim bitnim razlikama, pogotovo kada je reč o nastupima domaćih autora iz sveta koncenptualne umetnosti.

Tribine su takođe izazivale debate ove vrste kroz koje smo dokanali i o nekoj vrsti paradoksalne pozicije SKC-a: njegovi programi su privlačili našu sve veću pažnju, ali su, činilo nam se, sve snažnije bili obojeni i nekom vrstom ekskluziviteta koji će neke iz našeg društva sve više udaljavati od ponuđenih programa.

Doprinosile su toj, po našem mišljenju paradoksalnoj poziciji, šire društvene okolnosti, nastojanja nomenklature da se SKC drži podalje od političkih turbulencija onog vremena, čak i s idejom da to bude neka vrsta "izloga" kojim vlast pokušava da se brani od kritika na račun deficita sloboda, karakterističnih za vladavinu jedne partije.

Protekom vremena, Studentski kulturni centar će sa svojim programima dolaziti u sve oštriji sukob upravo sa vlašću, izazivati zakulisne, a onda sve otvorenije napade i kritike partijske i državne nomenklature.

Kako smo početkom sedamdesetih vrlo brzo prigrlili Studentski kulturni centar kao nezaobilaznu oazu osvajanja slobode, tako smo se predali energijama koje su iz ovog središta sve snažnije zračile pogotovo krajem te decenije

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
OVO JE ČOVEK KOJI JE U NIŠU NEUTRALISAO TONU TEŠKU AVIO-BOMBU SA 430 KG EKSPLOZIVA: To isto je radio 2011. u Kragujevcu i 2013. na Dorćolu

OVO JE ČOVEK KOJI JE U NIŠU NEUTRALISAO TONU TEŠKU AVIO-BOMBU SA 430 KG EKSPLOZIVA: To isto je radio 2011. u Kragujevcu i 2013. na Dorćolu

AKO igde postoji "vaga" za merenje snage ljudskog duha, koliko li bi na njenoj skali težila ona koju ima deminer Mihailo Marinković (48), iz Pančeva, pripadnik Sektora za vanredne situacije MUP Srbije? Koliko bi na njen tas stalo njegove odvažnosti, staloženosti, potpune koncentracije..., u trenutku dok je, minule nedelje u Nišu, sam prilazio neeksplodiranoj avio-bombi teškoj 1.000 kilograma koja nosi 430 kilograma eksploziva, zaostaloj iz NATO agresije?

27. 04. 2024. u 07:00

Komentari (0)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!