POZORIŠNA KRITIKA : Prapočetak uspeha - Gete “ (Pra)faust“, režija Boris Liješević, BDP

Dragana Bošković

29. 06. 2023. u 16:26

ISTRAŽIVAČKA tetarska radionica reditelja Borisa Liješevića i dramaturga Fedora Šilija iznedrila je još jedan eksperiment, „Pra(fausta)“, koji se malo razlikuje od onog „pravog“, kasnije napisanog. Istraživači su, sopstvenom metodom (epika i dekonstrukcija zajedno u stihu) još jednom ispričali (tačan izraz) poznatu priču o tome, kako je naučnik Faust prodao dušu nečastivom, za dodatni trenutak mladalačke strasti. Najbliži njihovom hitu „Čarobnjak“, gde Svetozar Cvetković tumači Getea, vrlo slično ovom poduhvatu, kada igra Fausta, (Pra)faust zabavlja i intrigira publiku, na praznoj sceni /Aleksandar Denić), uz vatromet glumačkih bravura. I ne da gledaocu mira:neko iz publike mora i da „zaglumi“, po tekstu, koji mu dodaje Faust.

ПОЗОРИШНА КРИТИКА : Прапочетак успеха - Гете  “ (Пра)фауст“, режија  Борис Лијешевић,  БДП

foto:privatna arhiva

Tipičan Liješevićev prodor kroz pozorišnu iluziju ovde vrlo dobro „radi“. Jer, čitava predstava je osmišljena kao razigrana liturgijska drama, neka vrsta srednjevekovnog mirakula, misterija, u kome obični ljudi počesto igraju božanske replike. To „glumovanje“ je u ovoj predstavi najbolje stajalo Ognjenu Grabariću, koji se, već dokazanom veštinom, migoljio kroz Mefistofelesovo univerzalno zlo, beskrajno simpatičan, poliglota, muzički obrazovan, izvanredan u persiflaži. Samo što nije bio Nečastivi, nego neki superstar u svetlećiim patikama (Marina Sremac)...Dobro bi bilo da mu je reditelj dao bar trenutak anđeoske dileme, da se nasluti priroda, koja se padom prinačila u karakter „onoga, čije se ime ne pominje“. Faust Svetozara Cvetkovića, bio je očekivan: kristalno jasan i u stihu, i u nameri, vrlo dobar u prikazivanju iskušenja, kome niko ne bi odoleo, tragičan u trenucima iskrenog kajanja zbog svog zločinjenja nad sirotom Gretom. Nju je izvrsno, nadahnuto, volšebno igrala Iva Ilinčić, postajući centralna figura ove predstave. Ona je, zapravo, bila i Faust (slika njegovog nedela), i Mefistofeles (jer je pokleknula pred Faustovim nagovorom da otruje majku). Ako dela govore više od reči, ako je pozorište mesto radnje, a ne pripovedanja (uprkos Liješevićevoj upornoj zavodljivosti „storitelinga“), onda je zbog Grete Ive Ilinčić vredelo postaviti ovu predstavu, uprkos tome, što u značenjskom smislu, nije mnogo novog donela tumačenju velikog Geteovog dela.

Mirjana Karanović je, očekivano, od lika Marte stvorila bravuru, a Ivan Tomić, Daniel Sič, Ivan Zarić i Stanislava Nikolić su vrlo uspešno popunili, svojom uverljivošću i umećem, prazninu mnogih duhova, koje je Šili izbacio, opravdano, iz ovog mirakula.

P(r)oigrali smo se velikim Geteom, sa argumentom, da je Prafaust nešto više, drugačije, dublje (!) od potonjeg dela, koje je nadživelo vekove, a i naš će. Poruka u misteriju mora da dođe iz igre, jer su pretnje crkve paklom i kaznama zbog grehova preteške, prestrašne i presurove, da bi se mogle iskazati prostim rečima. Liješevićeva i Šilijeva predstava je tu igru pokazala zavodljivom, možda i previše /koreograf Sonja Vukićević), osim ako Mika Džegera ne shvatimo kao Sotonu lično, što bi on, verovatno, rado prihvatio. Harizmu zlotvora Faust ovde nije imao, a Mefistofeles je nije ni hteo, jer se sav predao „glumovanju“ da je sladak i neodoljiv. Svi su takvi i bili, a Cvetković, kao uvek, i gorak sa pokrićem, uverljiv i autentičan, koliko mu je stih to dopuštao. Za tu fakturu boljeg trenutno nema.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

DA LI JE JUTARNJA RAKIJICA OTROV ILI LEK? Stručnjak za toksikologiju razbila mitove (VIDEO)