STRAŽARI SU KUPILI MRTVU DECU I BACALI U SAVU Jezivi prizori iz ustaških logora: Zevali smo kao ptići bez hrane i vode

IZ knjige Dušana Bursaća „Anđeli u paklu“: Dobrila Kukolj iz Banjaluke

Kozaračku decu sprovode u pakao

Rođena sam u jednom od najljepših sela koje je smješteno na obali rijeke Save, a to je selo Međeđa, opština Bosanska Dubica. Rođena sam 30. jula 1932. godine, kći Rade i majke Savke, rođene Ružičić. Majka domaćica, otac trgovac - zemljoposjednik./"/

Iz kuća su nas istjerali hrvatski vojnici i prvo nas odveli u dvorišta crkve i škole. Tu su odmah odvojili zrele muškarce od žena i djece i zajedno nas proveli pod stražom u selo Cerovljane. Ovdje smo ostali oko 10 dana. Muškarci su bili odvojeni i sjedili na čistoj livadi. Mogla su im prići samo djeca i tu sam posljednji put vidjela svoga oca, brata i stričeve. Jednog dana su ih pokupili u kamione i odvezli. Poslije ovoga pod stražom i pješačenjem su nas proveli u selo Uštica. Tamo smo čekali nekoliko dana, nisu nas odmah pretjerali u Jasenovac. Kasnije smo saznali da nije bilo mjesta u logoru, jer su se tada pravile barake. Dobro se sjećam kada su nas sprovodili kroz selo Koštarica (naseljeno hrvatskim stanovništvom), kako su uzvikivali i lupali u kante govoreći: "Srbi, Srbi idite u logor, tamo vam je mjesto i tamo završite!". Iz Uštice smo skelama prevezeni preko rijeke Save za Jasenovac. Dobro se sjećam kada su nas natjerali na Savu, moja pokojna strina Marija sa četvoro djece, moja majka sa nas troje, da je strina Marija rekla mojoj majci: "Ajde, Savka, da prvo bacimo djecu u Savu i mi za njima, jer vidiš da nas vode pravo u smrt!". Moja majka je odgovorila: "Nećemo, Marija, možda neko od nas i ostane živ!" I evo, ostala sam živa i danas postojim.

Dobrila Kukolj

Ulaskom u logor dočekani smo bajonetama. Dve kolone oružnika koji su nas klasirali kao stoku i odvajali djecu od majki, posebno mušku djecu do 10 godina. Starce i muškarce odvajali su posebno i ovdje sam posljednji put vidjela moga djeda Simu. Ubili su ga, jer je pokušao da zaštiti moga brata Rajka.

Kada smo stigli u logor, nije nam ništa oduzimano, kod sebe nismo ništa ni imali, jer smo na svirepi način istjerani iz naših kuća bez ičega.

ZEVALI SMO KAO PTIĆI BEZ HRANE I VODE

Pošto nije bilo mjesta, smješteni smo na čistoj livadi i pod vedro nebo, gdje smo provodili i dane i noći. Jedne barake su bile sagrađene i u njima su bili već smješteni ljudi, a druge su dograđivane. Za ovo vrijeme boravka (početak jula, kraj oktobra) preživljavala sam sve strahote, za koje danas, kada razmišljam, ne mogu zamisliti da čovjek može da sprovodi nad ljudima. Bilo nas je na hiljade, hrana nikakva. Na polumlakoj vodi mješano je kukuruzno brašno, što znači da smo jeli prijesno. Djeca su oboljevala, dobijali proljeve i sve što je najgore. Ujutro bi stražari kupili mrtvu djecu i bacali ih u Savu.

Jednom, kada smo stajali u redu za hranu (davalo se parče crnog kruha), moj brat od strica Gojka Batajića, rođen 1930. godine pokušao je da uzme još jedno parče kruha, ali su ga stražari uhvatili i na očigled svih nas u koloni odsjekli mu desnu ruku do lakta, zatim ubili. Higijenski uslovi bili su očajni, a odjeća nije ni presvlačena, jer presvlake nismo imali. Kada noću pada kiša, spavala sam u lokvi vode, a ujutro ustajala potpuno mokra. Jedno jutro pitala sam moju sestru Jagodu je li ona spavala na suhom i imali ispod nje vode. Ona je odgovorila da nema. Međutim, kada sam je podigla i pod njom je bila lokva vode, ali joj je tijelo bilo obamrlo, pa nije ni osjetila.

U logoru sam ostala do kasne jeseni 1942. godine kada su mene sa ostalom djecom i ženama. Vozili su nas do Siska, a zatim otkačili neke vagone i vratili nazad na stanicu u Jasenovac. U vagonima smo ostali dva do tri dana. Za ovo vrijeme nije se nikud izlazilo iz vagona, samo bi nam ujutro otvarali vrata. U vagonu nas je bilo mnogo; ne znam tačno broja, a na vagonu je bio samo mali otvor sa rešetkama kroz koji je malo dolazilo vazduha. Gušili smo se, jer nam je bilo jako tijesno, pa su se manja djeca onesvješćivala, a po neko je i umiralo. Jednostavno, zijevali smo kao ptići bez hrane i vode.

Jedno jutro davali su nam vodu da pijemo, ali to je bila sapunica sa kojom su se prali verovatno hrvatski vojnici i to sam morala piti, jer nije bilo druge. Sjećam se da su se smijali i pitali: "Je l' vam dobra voda?" Treći dan boravka u vagonu povezli su nas prema Lipiku i Pakracu. Jedni vagoni tu su otkačeni, a drugi vraćeni u mjesto Poljana. Izlaskom iz vagona dočekala su nas zaprežna kola i odvezi u opštinu Gaj, a iz toga Gaja raspoređivali su nas po selima.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije