TREĆINA ŽIVOTA U STARAČKOM DOMU: Jovan Gazibara (82), stanar je sa najdužim stažom u prelepom Gerontološkom centru u Mladenovcu

J. Ž. Skenderija

06. 03. 2022. u 10:37

ŽIVOT zaista jeste čudo, a svako od nas ga doživljava na svoj način. Jovan Gazibara, rodom iz okoline Siska, doslovce sledi taj princip. Sve što je proživeo u svoje 82 godine može da se svede na rečenicu - "život ide dalje".

ТРЕЋИНА ЖИВОТА У СТАРАЧКОМ ДОМУ: Јован Газибара (82), станар је са најдужим стажом у прелепом Геронтолошком центру у Младеновцу

Foto Z. Jovanović

On je dokaz da se snaga jednog čoveka meri, između ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja. Ova starina je, iako ga život nikada nije štedeo, uspeo ne samo da zaboravi sve muke i nedaće, nego i digne glavu i nastavi. Za njega život nikada nije bio problem koji treba rešiti, već stvarnost koju treba doživeti.

Gotovo tri decenije Jovan je stanar Gerontološkog centra u Mladenovcu i najstariji je po stažu u ovoj socijalnoj ustanovi. Moglo bi se reći da je silom prilika postao Mladenovčanin. Ali, ne žali se, jer ko ne ceni život nije ga ni zaslužio. Prvenac od šestoro dece u porodici Gazibara, rodio se 1940. kao invalid, pa su invalidska kolica postala njegov najveći oslonac u životu. Pozitivan i vedar i u devetoj deceniji, Jovo pleni smirenošću i odmerenošću.

Dočekuje nas u holu mladenovačkog doma za stare. Stil oblačenja - sako, košulja i kravata, odaju utisak da je reč o pravom gospodinu. A već posle nekoliko rečenica on to u potpunosti i dokazuje.

Foto Z. Jovanović

- Neke vrednosti se ponesu iz kuće, iz detinjstva, i upamte za čitav vek - priča Jovo. - Ima ljudi koji nisu zadovoljni, koji previše očekuju. Ali, često se setim reči jedne moje poznanice iz doma: "Znala sam da kada dođem ovde neću više pojesti domaći ručak". Kada se unapred pripremiš, onda je sve lakše.

Jovo se pripremio još ratne 1992. godine kada je napustio porodičnu kuću u Hrvatskoj i pred rafalima pobegao najpre u beogradski hotel "Prag", gde je boravio šest meseci, a onda u železničko prenoćište u Makišu. Kada su se centri za izbeglice rasformirali došao je u Mladenovac. Sam, u invalidskim kolicima, imao je osećaj da nigde nije prispeo. Ali, navikavao se.

Danas živi u sobi sa dvojicom cimera. Kaže, kao i u životu van doma, postoje ljudi koji vas cene, ali i oni pomalo rezervisani. Nikada se, kaže, nije žalio, uvek je bio spreman da trpi. Svoju porodicu nikada nije imao. Tri sestre danas žive u Hrvatskoj, a jedna je kod Pančeva. Imaju svoju decu i unuke. Najmlađi brat umro je pre nekoliko godina sa 50 leta. Vezu sa sestrama održava dugim telefonskim razgovorima.

- Velika je razlika između života onda i sad - priča Jovo. - Imaš svoje ljude sa kojima si odrastao, družio se, odlazio u kafanu. Familija se često okupljala u porodičnoj kući u selu Bestrma. A onda je rat sve odneo.

Sukobi su se razbuktavali, a za njega kao invalida bio je problem da je uopšte tu, da ne bi neko zbog njega izgubio glavu. Morao je da napusti zavičaj i prebaci se u Beograd.

- Zbog invaliditeta su me smestili u sobu sa najteže obolelima. Ali zahvaljujući sopstvenom naporu i tadašnjoj direktorki GC Mladenovac Zorici Živojinović uspeo sam da se izborim za drugačiji i kvalitetniji život.

Danas cimere ne menja tako često.

- Jako je bitno koga ćete imati u sobi. Mnogi su ovde došli zbrda-zdola, nemaju navike u higijeni, redu, vole da popiju... Bitno mi je bilo sa kim ću da delim sobu. Teško je dok se nađe zajednički jezik. Ali, naučio sam za tri decenije da procenim ljude koji dolaze. Ne možete očekivati hotelske uslove u domu, ali tu su spremačice koje nam srede sobe, negovateljice su tu da nam pomognu.

Foto Z. Jovanović

Jovo voli da svaki lep dan provede napolju i uživa uz cigaretu. U suprotnom tu je TV, menjaju se programi i gleda sve što mu je dostupno. Slabo napušta dom, jer mu mogućnosti ne dozvoljavaju. Teško je sa invalidskim kolicima. Dok su bili mlađi i fizički jači, prijatelji su mu pomagali, pa su povremeno odlazili do obližnjeg hotela na pivo.

Na pitanje kakvog je zdravlja, Jovo kratko odgovara:

- Kada su godine ovolike, zdravlje ne može da bude na nekom visokom nivou. Nije isto kao kada sam došao sa pedesetak godina, ali gura se...

HRKANjE

SA osmehom danas Jovo govori o cimeru koji ga je napustio i poželeo da se "osamostali". Nikada mu, kaže, nije zamerio iako je i on bio invalid. Posle više od tri godine zajedničkog života žalio se, kaže, na njegovo hrkanje.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (2)

SKANDAL U SRBIJI: Potukli se roditelji fudbalera iz Crne Gore i Rusije, povređena i deca (VIDEO)