KORONA PRAVI PAKAO, A OPORAVAK ČISTILIŠTE: Dnevnik jednog od prvih obolelih od kovida, Predraga Todorovića (68), pretočen u knjigu

Dubravka Savić

19. 12. 2021. u 09:11

NAJVIŠE me je zastrašila potpuna nemoć, fizička i mentalna. Nem, sveden na gotovo vegetativno stanje, imao sam osećaj da sam u telu starca. Sve je bilo ponižavajuće i pokazivalo ogoljenu relativnost našeg postojanja. Preko noći je nestao sav poznati svet, i ja sam više nisam mogao da prepoznam sebe.

КОРОНА ПРАВИ ПАКАО, А ОПОРАВАК ЧИСТИЛИШТЕ: Дневник једног од првих оболелих од ковида, Предрага Тодоровића (68), преточен у књигу

Foto: Privatna arhiva

Najteže momente tokom duge borbe sa virusom korona ovako za "Novosti" opisuje Predrag Todorović (63), srećan istovremeno što se našao među 18 odsto onih koji su preživeli borbu s kovidom u indukovanoj komi, na respiratoru. Beograđanin koji radi u Institutu za književnost, Todorović je tu dugu borbu, na sugestiju doktora, beležio u dnevniku koji je, pod naslovom "Cirkus korona", upravo objavila "Čigoja".

U martu 2020. godine, na početku pandemije u Srbiji, kad se još nije mnogo znalo o kovidu, u roku od nedelju dana dotad zdrava porodica završila je u bolnici. Todorović, njegova supruga i ćerka prebačeni su u KBC "Dragiša Mišović". Supruga i ćerka su brzo otpuštene, ali on je ostao čak 48 dana, najvećim delom na intenzivnoj nezi. Od 20. marta do 7. maja trajala je njegova agonija. Intubiran je i stavljen na respirator 4. aprila, a nedelju dana kasnije urađena mu je traheotomija.

- Jedino sećanje iz tog vremena su halucinacije. Bile su to "vizije pakla", onostrano iskustvo nekog ko je hodao ivicom provalije. Kada sam, posle dve nedelje na respiratoru, i indukovanoj komi, došao k sebi, nisam imao glasa zbog rupe na dušniku. Bio sam nemoćan, s kateterom, u pelenama, nepokretan, priključen na razne aparate, cevčice u nosu, crevo iz grla, infuzije. Primao sam injekcije protiv trombova, jer je opasnost vrebala od stvaranja tromba, a onda zbogom - seća se on.

Na Veliki petak skinut je s respiratora:

- Sećam se da su dva mlada lekara, bar mi se tako činilo ispod maski i skafandera, stajala pored moje glave i gledali u monitor respiratora. Vrlo stručno su čitali razne parametre na monitoru i čuo sam kad su rekli: "Ovaj čovek diše svojim plućima, ne treba mu aparat". Prvog lekara koji je naišao pitao sam da me skine sa respiratora i tako je bilo - kaže Todorović. Jedna od najgorih vizija dogodila se, međutim, uskršnje noći, na intenzivnoj nezi, kada je, iako skinut sa respiratora, još imao crevo za dovod vazduha u dušnik. - "Video" sam tada da su bolnicu preuzeli dileri lekovima, da su injekcijama uspavljivali pacijente na intenzivnoj nezi. Da se ova halucinacija dogodila u delirijumu, svedočile su SMS poruke i telefonski pozivi koje sam, oko ponoći, slao supruzi i prijateljima, moleći ih da alarmiraju policiju, jer hoće da me ubiju - priča Todorović. Ujutro sam bio začuđen kako sam živ.

Govorili su mu da se zahvali "onom gore", da ne zna kroz šta je prošao. Pojma, kaže, nije imao o čemu govore. Tek kasnije, kada je mogao da komunicira, lekari, sestre i porodica su mu saopštili da je bio na samoj granici - danima, noćima, nedeljama.

Usledio je dan Uskrsa, prvi put van kuće, i bez porodice:

- Zaista sam bio očajan. Nedeljama sam bio samo na infuziji, ali sam tog dana počeo da jedem. Bio je to spanać, ali sam imao osećaj kao da jedem najbolje pečenje na svetu. Nedelju dana posle Uskrsa izvađena mu je kanila od traheotomije i to je bio početak pravog oporavka - seća se on.

U aprilu 2020, dok je još bio na intenzivnoj nezi, doktor Predrag Stevanović, upravnik Klinike za anesteziologiju i intenzivnu negu KBC "Dr Dragiša Mišović", sugerisao je Todoroviću da bi njegova iskustva mogla da budu od koristi i lekarima u razumevanju bolesti. Ubrzo je dobio notes i olovku, počeo je da piše dnevnik.

Svačega se nagledao u bolnici. Ljudi su masovno umirali oko njega. Sestre su, glasnim povicima, obaveštavale da je umro još jedan pacijent u nekoj od soba.

- Oporavak je bio dug i mukotrpan. Nestrpljenje da izađem iz bolnice sve veće. Ali, nisam mogao da ustanem iz kreveta, jedan korak nisam mogao da napravim. Posle gotovo mesec dana na intenzivnoj nezi, započeo sam vežbe sa fizioterapeutima. Ne mogu da opišem kako sam se osećao kad sam prvi put mogao sam da odem do toaleta. To je bio ogroman korak za mene - kaže Todorović.

Foto Z. Jovanović

No, skener pluća je pokazivao i dalje značajna oštećenja, fibroze tkiva, emfizem. Ništa dobro. Kad je konačno, oko Đurđevdana, test na koronu bio negativan, pušten je kući. U Valjevu, gde trenutno živi, snaga se sporo vraćala. Izgubio je tokom bolesti 20 kilograma, bio je kost i koža. U početku nije mogao da se popne ni stepenik bez pomoći supruge. Ni šest meseci posle bolničkog lečenja, nije se potpuno oporavio, rana od traheotomije dugo nije zarasla, pa je u junu morala da se zašije.

Najviše oštećena, pluća su sada u redu, kao i srce i vitalni organi. Ali, ni posle godinu i po dana od izlaska iz bolnice, Todorović se ne oseća oporavljen:

- Najteže se oporavlja psiha. Plašimo se i dalje. Socijalizacija je gotovo na nuli, nećemo slaviti, niti ići na slave. A kraj se ne vidi i svi živimo u psihozi straha, jer ovo je i dalje nepoznanica koja ubija. Da ne pišem novu knjigu, ne znam šta bi me držalo u sastavljenim delovima. Ako je boravak u bolnici bio pakao, onda oporavak koji traje do danas zovem čistilištem - zaključuje Todorović.

ZAHVALAN BOGU I OSOBLjU

GDE bolest i smrt haraju, bitna je samo borba za opstanak. Kako sam prešao na ovu stranu, stranu života, ne znam. Sasvim sigurno sam se borio, makar i nesvesno, u tom bunilu i agoniji, da preživim. Tako da hvala i osoblju i Gospodu na nebesima! - kaže naš sagovornik.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

SESTRA UBIJENOG DALIBORA NAPISALA PESMU BRATU: Proklinjem mu ruku iz koje je svaki metak ispalio (VIDEO)