ŽURKE SU BILE GUBLJENJE VREMENA: Legenda stonog tenisa Milivoje Karakašević kaže da je u svetskom vrhu bio jer je neumorno vežbao

Slobodan Krstović

25. 10. 2020. u 10:38

KADA kažemo stoni tenis odmah pomislimo na Karakaševiće. Milivoje to ne želi da ističe u prvi plan, mada je svestan da su on i sin Aleksandar ostavili dubok trag ne samo u srpskom pingpongu. Legendarni igrač i selektor ponosan je na ono što je uradio, uz opasku da bez kvalitetnog i napornog rada talenat ne može da dođe do izražaja.

ЖУРКЕ СУ БИЛЕ ГУБЉЕЊЕ ВРЕМЕНА: Легенда стоног тениса Миливоје Каракашевић каже да је у светском врху био јер је неуморно вежбао

Milivoje Karakašević iz trenerskih dana / Foto N. Paraušić

- Saša i ja smo različite generacije, moja je bila "luda", jer kada sam se probijao tu su bili Šurbek, Stipančić, Korpa, Čordaš, Vecko. Zna se da sam kao igrač osvojio devet medalja na svetskim i evropskim prvenstvima, jer u moje vreme stoni tenis nije bio olimpijski sport. Kao trener reprezentacije imam osam trofeja - kaže Milivoje (72).

Popularni Mika priča da je kao dete bio vragolan, da ga mesto nije držalo, da ga je stoni tenis privukao kada je imao 12 godina.

- Prvu diplomu dobio sam kada sam kao petogodišnjak postao prvak Zemuna u trotinetu. Sledeće godine sam u ulici u kojoj živim, Dobrovoljačkoj, postao šampion u rolšuama. U 12. sam počeo da treniram pingpong u zemunskoj Mladosti. To su bile 60-te godine prošlog veka i petorka s početka priče harala je pionirskom, juniorskom scenom Jugoslavije. Brzo sam ih stigao, e sad da li je zbog stila igre ili rada ne znam. Znam samo da sam neumorno vežbao, da sam uživao na treninzima. Bez rada talenat ne dolazi do punog izražaja, tako da nisam slučajno bio među pet u Evropi ili deset u svetu - ističe Karakašević.

Ni sjajna karijera nije ga omela da diplomira na Poljoprivrednom fakultetu. Ali, nikad se nije bavio svojom strukom.

PENZIJA U MLADOSTI

DA bi ispunio uslove za penziju jedno vreme je vodio školu u Mladosti.

- Sve sam prošao u stonom tenisu. Klub sam predao mlađem sinu Zoranu. On radi tamo, a ja pravim plan i program rada i obilazim mlade igrače. Iznenađen sam koliko imamo talentovanih klinaca, samo treba neko da radi sa njima - ističe Karakašević.

- Malo ko zna da sam završio i nižu muzičku školu. Svirao sam na klaviru, ali sada mogu samo da ga srušim - priseća se uz šeretski osmeh Karakašević. - Moju majku su ubeđivali da nastavim školovanje, smatrali su da kao sluhista mogu da postanem dirigent. A ja nisam mogao da sedim dva, tri sata i vežbam klavir. Ali, sam zato u sportu bio uporan. Mene su u Zemunskoj gimnaziji začikivali što ne dolazim na žurke. Voleo sam da treniram i za mene su žurke bile gubljenje vremena. Ja taj deo nemam, preskočio sam pubertet, nisam ga ni osetio.

Karakašević priznaje da kada je završio karijeru, 1990, nije više zaigrao, čak ni rekreativno.

- Kada sam sa Partizanom osvojio prvu i jedinu ekipnu titulu prvaka Jugoslavije više nisam zaigrao. Bukvalno čim sam prestao da igram sutradan sam postao savezni trener. To je bio ozbiljan posao, vara se svako ko misli da je lako. Čoveka dosta troši, kao da svakodnevno naporno trenira - naglašava Karakašević.

Kada vrati film 50 godina unazad, priseća se da je konkurencija u Jugoslaviji bila paklena, da je teže bilo biti kod kuće najbolji, nego osvojiti medalju na velikom takmičenju.

SALE URADIO MNOGO ZA SAVEZ

- BIO sam skeptičan kada je Aleksandar postao predsednik Saveza, zbog situacije koja je vladala u organizaciji. Svaka mu čast što je uspeo da vrati dugove, a reprezentaciju na svetsku scenu. Uradio je mnogo za STSS - kaže Karakašević.

- U svoje veće rezultate ubrajam četiri titule prvaka Jugoslavije u singlu i u dublu. Tada su se igrali razni sistemi, bilo je iscrpljujuće... Pa, veliki Šurbek je tri puta bio šampion bivše države. Bili smo strašno jaki, i danas žalim što moja generacija nije osvojila svetsko zlato.

Žali i što je u vreme kada je bio selektor Jugoslavije došlo do raspada zemlje...

- Bila je to sjajna generacija sa Primorcem, Lupuleskuom, Kalinićem... Tu jednu godinu zajedničkog rada, 1990, krunisali smo svetskim srebrom u Čibi, gde smo izgubili u finalu od Švedske (3:2). Kasnije se raspala SFRJ, otišao je Primorac... Da smo ostali zajedno harali bismo sedam, osam godina - kaže Karakašević.

Stonoteniski vuk primećuje da je pingpong doživeo pad zbog sankcija, teške finansijske situacije...

- Mislim da su mnogi sportovi, ne samo stoni tenis, propali nestankom SOFK-e. Tada su bile obezbeđene plate trenerima, putovanja, razni stručnjaci iz drugih oblasti, bilo je para. Bez novca nema ni uspeha. Kada izostaju rezultati, gubi se i popularnost. Da je rezultat ključan pokazuje tekvondo, koji je postao top sport tek kada je Milica Mandić osvojila olimpijsko zlato u Londonu. Zato je plasman naše stonoteniske selekcije na Igre u Tokiju ostvarenje sna - ističe Karakašević.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna