SVETI SAVA JE NAŠAO PUT ZA ŽIVOT: Goran Šušljik, glumac

Vukica STRUGAR

17. 01. 2024. u 16:25

BIO je student treće godine FDU kada se prvi put pojavio na pozornici i to kao glavni junak predstave "Princ Rastko, monah Sava". Posle više od tri decenije Goran Šušljik imaće retku glumačku priliku da igra isti lik (i opet po tekstu Milovana Vitezovića i u režiji Milana Karadžića), ali stariji taman za njegove godine - u predstavi "U ime oca i sina". I ponovo premijerno na Savindan, 27. januara, ovog puta na Velikoj sceni Narodnog pozorišta.

СВЕТИ САВА ЈЕ НАШАО ПУТ ЗА ЖИВОТ: Горан Шушљик, глумац

foto Z.Jovanović

- Možda i nije kuriozitet, možda se to prirodno otvorilo. Pre svega zato što je Vitezović ostavio dramski trag o tom periodu uzbudljive istorije koja se desila našem narodu, državi,pa i širem okruženju u vreme Svetog Save. A eto, i neka je srećna okolnost da sam ja u tim godinama kada se otvorio prostor i želja Narodnog pozorišta da postavi komad "U ime oca i sina" - kaže na početku razgovora Goran Šušljik. - Karadžić je bio i moj prvi reditelj, pa ja prethodnu predstavu smatram svojim prvim velikim korakom (u Pozorištu "Boško Buha") bez kojeg, verovatno, i ne bih bio ovde gde sam sad.

Kakav je vaš lični doživljaj glavnog junaka u rasponu od tridesetak godina?

- Sada, naravno, imam dosta iskustva. Ali na jedan čudan način ono mi nije ni pomoglo ni odmoglo. Bavimo se tekstom i propuštamo ga kroz sebe, pokušavajući da izbegnemo nešto što je opšte mesto. U predstavi će se čuti mnogo toga što su neki zaboravili, a možda i ne znaju: o uzbudljivom životu jednog čoveka u uzbudljivo vreme. Mnogo toga uspeo je da učini za narod i državu, stvorivši je na temeljima koji su aktuelni i danas - zakona, jedinstva, obrazovanja, na svemu onom na čemu i treba da počivaju narod i država.

Sveti Sava, duhovnik i državotvorac, arhiepiskop i prosvetitelj, imao je racionalnu viziju za sve svetovno što je trebalo utemeljiti?

- Njegova duhovnost nije samo religija, to je i disciplina duha koja mu je pomogla da ustraje, uspe i razume šta su potrebe ljudi, države i Crkve. Nije kontradikcija, ali je, nažalost, retka pojava. Iz toga možemo naučiti mnogo... Mislim da će nam predstava osvetliti deo nečeg što ne znamo, a što prirodno pripada društvu i onome kakvi treba da budemo. Zapitaćemo se gde su naši mogući putevi, Sveti Sava je uzor u koji možemo da se zagledamo i "zaronimo". Znamo za njegovu diplomatsku veštinu, ali ne i načine na koje je uspevao da u jednom napetom, opasnom i turbulentnom vremenu ubedi druge da zavređujemo sve što smo na kraju i dobili: državnost i autokefalnost. Da osećanje zajedništva i narodnog okupljanja oko Crkve i države, ne podrazumeva zatvorenost već nastojanje da se nešto od drugih sazna i primeni. Pre svega, u smislu zakona, zdravstvenih i školskih institucija.

foto Pozorište "Boško Buha"

Scena iz predstave "Princ Rastko, monah Sava"

Uprkos svemu, i dalje se često ponavlja ona floskula "mračni srednji vek"?

- To što je izgrađeno, u duhovnom i arhitektonskom smislu,bilo je veoma svetlo za ovaj mali prostor koji smo zaokružili i dobili od Svetog Save. Sve što smo u smislu lepote, važnosti i trajnosti stekli, traje i dan-danas. Šta gradimo, zašto je to važno, kako treba da izgleda, na čemu se temelji. Da ne gradimo samo "da imamo" i samo da "blješti", nego da bude i lepo i prikladno. Gotovo je neverovatno šta je u njegovom ljudskom veku stvoreno i ostalo do danas - Žiča, Studenica, Mileševa... To je pravi trag.

Rastko je bio uzor i svojim roditeljima, posle njegovog monašenja oni su krenuli sinovljevim putem?

- A on je od svojih roditelja napravio uzor svima drugima. Pameću i mudrošću uspeo je da napravi stubove, simbole onog što je smatrao da je važno. Ne tako što ih je lično uzdizao, već pomogao da postanu oslonci na koje ćemo se oslanjati i osvrtati. Zašto je insistirao da njegov otac shvati zbog čega treba i sam da postane monah, na kraju i svetac? Nije to samo pitanje čoveka i Boga. Ako je Bog ljubav i sve ono dobro, može postati put i vizija. Sveti Sava se nije sklonio od života. On je našavši vezu sa Bogom i verom, našao put za - život. Veoma energičan,spretan i pametan. Dakle, nije pobegao u monaštvo, on se pronašao.

Imao je snagu i autoritet da pomiri braću Vukana i Stefana?

- Možda je taj deo u predstavi i dramski najuzbudljiviji, i iz njega možemo da učimo. Vlast je vrlo zavodljiva, borba za nju često krvava, ali nije dozvolio da braća ratuju. Ne samo zato što su braća. Imali su svoje razloge da traže saveznike i na jednoj i na drugoj strani. Sveti Sava je verovao da samo jedinstveni mogu dobiti svoje na svome... Mnogo je tu istorijskih nijansi, pozorište služi da iznese esenciju, ono najvažnije: da ljubav nije samo osećanje već da iz nje, na kraju,izlaze praktična dobra dela. Korisna za sve.

Završili ste Karlovačku gimnaziju, u neposrednoj blizini Sremske eparhije, u produhovljenom gradu i okruženju?

- Duhovnost može da stvori i slobodu, otvorenost. Jer, svako jutro kad dolaziš u školu, prvo čuješ crkvena zvona, pa školsko zvonce. Mesto je gde se spajaju dve stvari: susret sa Bogom i onim što je svetovno, životno, a to je obrazovanje. U Karlovcima i dalje postoje neke lepe fasade koje bi trebalo da se obnove zato što predstavljaju važna mesta ne samo istorije, nego i naših života. Duh mesta čine ljudi i tragovi koje ostavljaju.

Da li je u vašem fomiranju ostavilo traga takvo okruženje?

- Ja sam rastao i u Subotici, gde sam rođen i živeo prvih petnaest godina. Mene su sazdale te ulice, arhitektura,atmosfera. Moja sećanja su vezana za sve čime sam bio okružen, uspomene i formiraju ljude. Smatram da sam nešto od svega toga zadržao. Takvih temelja je u ovom vremenu sve manje, ali ima razloga da se njima bavimo. Mislim da nam način nije dobar, prečesto je samo formalan. Temlji se ne mogu "ugraditi" u nove generacije ako im prvo ne pomognemo da ih razumeju. Na neki način danas smo užasno konzervativni, a na drugi - potpuno anarhični. Nema mere, a mera je prava reč...

Strpljenje i osećaj za meru bile su važne državničke osobine vašeg junaka?

- Nije on svetac zato što je bio miran i tih, već što je postao simbol onoga što je stvorio i što je bilo potrebno. Često je imao i osećanje gneva, besa, ljutnje, ali je uspeo da ih prevlada i pretvori u nešto konstruktivno. Zato naša predstava neće biti ni liturgija ni muzejska postavka. Sveti Sava je bio "živ" čovek i mene, lično, privlači upravo ono što ga tako živim čini danas.

U slavu glumca i pozorišta

NAŠ sagovornik igrao je na sceni nacionalnog teatra u "Višnjiku" i "Stanju šoka", a i jedna od predstava s njegovim rediteljskim potpisom izvodila se u ovoj kući: Šekspirova "Dva viteza iz Verone" koja su se "preselila" iz "Buhe" u Narodno pozorište.

Na matičnoj sceni, JDP, jedno vreme nosio je repertoar, dok sada ima samo dva naslova - "Tit Andronik" i "Pučina". Dobar deo karijere Šušljik je posvetio i rediteljskom radu ("Šuman - pesnik zvuka", "Sablja dimiskija", "Žica", "Krojcerova sonata"), trenutno ima želju da napravi predstavu u slavu glumca i pozorišta - koju ne bi režirao, ali bi u njoj igrao.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)