BIĆE POZORIŠTA - NEĆE BITI LJUDI: Novica Antić, upravnik Ateljea 212, upozorava na neke goruće probleme u teatru

Vukica STRUGAR

17. 07. 2023. u 13:08

LETO je vreme kada se zatvaraju, ali i obnavljaju pozorišta. Do početka nove sezone i ponovnog ulaska publike u salu, radi se punom parom. Naravno, ukoliko to okolnosti dozvole i ako se ima para. JDP je krenulo u sanaciju, šta je sa Ateljeom 212?

БИЋЕ ПОЗОРИШТА - НЕЋЕ БИТИ ЉУДИ: Новица Антић, управник Атељеа 212, упозорава на неке горуће проблеме у театру

Foto: N. Skenderija

- Poslednja rekonstrukcija bila je 1992. godine. Od tada se ništa krucijalno nije radilo u kući. Održavala se onako i onoliko koliko se moglo. Ove godine, napravili smo odličan projekat i od Ministarstva pravde (na njihovom konkursu za sredstva iz oportuniteta) dobili oko 50.000 evra za potpunu rekonstrukciju protivpožarnih instalacija - ističe upravnik Novica Antić.

Čelni čovek teatra otkriva i da su nekoliko puta konkurisali kod osnivača (Grada Beograda) u okviru godišnjih budžeta, ali nikako da dođu na red.

- Ove godine ponovo smo konkurisali, nažalost, opet bez uspeha. Želeli smo da rešimo problem ozvučenja koje datira još iz vremena rekonstrukcije. Uspeli smo nekako iz sopstvenog prihoda (sa kase) da skupimo novac, promenimo kompletno ozvučenje u velikoj sali i kupimo deo tonske opreme. Tako smo, takođe iz sopstvenih prihoda, prošle godine zanovili svetlosnu opremu. Iz svog "džepa" dali smo i sredstva za novi baletski pod. Krečimo i onu našu "kulu" u kojoj je slikarski atelje i deo administracije.

Problemi se u Ateljeu 212 saniraju po urgentnosti, neki su još "na čekanju":

- Napolju je 40 stepeni, a naš sistem za hlađenje i grejanje je i dalje iz devedesetih. Firme koje su ga postavile više ne postoje. Snalazimo se tako što kad se neki deo pokvari, šefica održavanja ga traži po Srbiji, ponekad i na otpadu. Sada bi nam to bila najpreča investicija... Kada je o stolicama u salama reč, one su pre nekoliko godina samo "pretapacirane", ove godine ćemo ih desetak obnoviti. I tako se snalazimo. I trudimo se da kuću dobro održavamo - čim se nešto pokvari, odmah reagujemo.

 

U našoj pozorišnoj zbilji, po rečima Novice Antića, postoji još jedan problem o kome se malo govori, a zbog koga u narednih nekoliko godina mogu doći u nemoguću situaciju:

- Ne zato što nećemo imati pozorišta, nego ljudi! Još početkom 2000-tih, tadašnja vlast u Beogradu sprovela je program smanjenja broja zaposlenih u ustanovama kulture. Davali su dobre otpremnine, ljudi su odlazili, a njihova radna mesta se gasila. Usledila je i zabrana zapošljavanja, tako da možete da primite nekog u radni odnos samo ako drugi ode u penziju ili da otkaz. Glumce možemo da uzmemo na ugovor iz drugih kuća ili da angažujemo slobodnjake, ali, gotovo da više nijedno pozorište nema tehniku! Atelje je uvek imao dve smene, trenutno radi samo sa jednom. Ne možemo pre podne da namestimo dekor za probu neke predstave, a uveče igramo drugu. Kada idemo na gostovanja ne igramo na matičnoj sceni jer nemamo ljude. A sve su to specifični poslovi: dekorateri, majstori svetla i tona, šminkeri, inspicijenti, sufleri. I sve se ove profesije uče u samom pozorištu.

Kako objašnjava Antić, zbog ovakvih okolnosti potreban je veći broj ljudi na ugovoru, ali mogu da im ponude honorar samo u visini plate zaposlenih. U protivnom, ne bi bilo fer:

- Za te honorare neće ljudi da rade. Majstori svetla i tona uvek mogu naći posao u boljim firmama. Starosna struktura (tehnike i administracije) danas je poražavajuća: gotovo svi su pred penzijom. I ovaj problem mora da se sistemski reši... Inače, ukupan broj zaposlenih u ustanovama kulture Beograda manji je od jedne smene zaposlenih u "Vodovodu" ili "Gradskoj čistoći"! Reč je, dakle, o malom broju, a samim tim za njih ne moraju da se izdvajaju velika budžetska sredstva. Ako ostanemo bez ljudi, ne vrede nam ni najbolje opreme i zgrade.

Antić upozorava i da od nekada široke lepeze angažovanih zanatlija u kući, trenutno imaju samo jednog krojača:

- Sve se polako gasi. Nemamo više krojače muškog kostima, obućare, tapetare, slikare dekora. Imamo slikarnicu, a nemamo slikara. Menjaju se i tehnologije, sad se više štampa. Publika sve ove probleme, na sreću, još ne primećuje. I ja sam srećan zbog toga.

Ko pre devojci...

I DOK neka pozorišta čekaju na obnovu i otvaranje, druga se rekonstruišu, a ima i onih koja nikako da dođu na red. Da li su teatri ravnopravni u toj večitoj trci za parama?

- Ova priča je u svim ustanovama kulture, i to u celoj Srbiji, uvek bila prisutna. Reč je o sistemskom problemu za koji je nužna strategija kulturnog razvoja: od Opštine, preko Grada, do Republike. Tako bi se dugoročno planirali kapitalni objekti ili rekonstrukcije, odlučivalo šta je prioritet, šta može da sačeka, a šta treba da se uradi zajedničkim sredstvima. Nažalost, do tada kako se ko snađe. Što bi narod rekao, "ko pre devojci, njemu i devojka".

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)