MLADENAC BRANKO: Danas su na svetskoj sceni Mefistofeles i njegovi šegrti, orni da obezliče narode i ljude

VEČAN je Branko! Mlad u vremenu, zrene u večnosti, jer on se svake godine dva puta podmlađuje, zapravo "mldi kano mesec i vrba", kako peva narodni pesnik iz Krajine.

Foto Ž. Knežević

I sve "grevne", "sjajka" u njegovoj "mladini", njegovo Stražilovo i Karlovci, i sve "mome" i staroste što upletoše svoju "pjesan" u njegovo "Kolo", tu pevaniju koja "zavodi" zvezde, i onoga koji ne "ide sam ispod zvijezda".

U "Đačkom rastanku", jedinstvenoj pesmi u svetskoj poeziji, toj "pesničkoj čaši pomešanih pića" gde kipti bol odrešenja od životnog pramaleća, gorkasto penuša dert mladosti i svečovečanske lepote, klikće sećanje na slavu predaka, pesnik, naoko dionizijski razdešen, poziva na svoju gozbu - u Kolo, poziva "blizine" i "daljine", "dubine" i "visine", priziva "vaskoliki Božji šir i vis".

Čitalac, osetljiv na "Reč sa Pročela", na "rod" i "otačastvo", među koje i sebe prepokorno svrstavam, mogao bi da se zapita: Koga to zazivlje "Orfej, rodinom iz krajnovite Slavonije", u svoje "vilovito, pla'ovito kolo"? Poziva svoje, naše sunarodnike, "krštavane Krajinama i pokrajinama, umiljenijima" kojima su ih "velji Bog", geografija i antropologija darovali. Ne prestaje da ih priziva sa "Granice", sa "limba" gde i našim vekom, kano i Brankovim što je, "rokće ona svinja Jozefina" o čemu su sjajno pisali Miloš Crnjanski, Vladan Desnica, Miodrag Bulatović i Borislav Pekić. I ne samo oni.

Opominjemo se Brankovih astralnih stihova, jer je lekovito za ionako "rahitičnu kulturu sećanja u srpskoj književnosti", amnezičnu "kulturu pamćenja u našim životima":

...Brže braćo, amo, amo,

A koji je "prizvan" - taj je i prisutan. Ili će se naskoro pojaviti. Jer kolo obredno činodejstvuje, a pesma je liturgija u kojoj se nebesko raduje sa zemaljskim, i zemaljsko likuje sa nebesima.

Isti onaj "staromodni" čitalac mogao bi da se zapita i ovo: A gde su danas, 168 godina od Brankove smrti, i 50 godina kako "Brankovo vilovito kolo svija Mesec, sunčane luče i zvezdice, prikučujući Nebo k Zemlji" - gde su oni koje je pesnik prvi "poznao i pozvao u Kolo", podno stražilovskog olimpa? Gde su dakle, pesnikovi uzvanici, njegovi "klci"? Ima li ih? Jesu li to oni isti? Šta rade u vremenu u kome angel smrti "laboratorijski posluje"? Čije li ih "blagouhanje" osenjuje, koja frula sabira, čija truba oduzima? U čijem su "kolu" danas? "Poznaše" li kolovođu, naučiše li "pjesan"? Znaju li ko su, i kuda idu? Da li "mlidijahu" živeti i opstati tamo gde jesu? Krasi li ih jošte ona "stara slava, kremen vera, tvrda glava, malo carevanje"?

Pesma Brankova uvek "zapevava" to bitno pitanje, i činiće to u ime nas, "prelešćeno" sebezaboravnih, nehatnih, sebičnih, zaslepelih od "silicijumskog praha" koji nas je prekrio gore no što će onaj "prvošnji a potonji" u svoje vreme. Možda bi se, kao odgovor na ovo pitanje, mogla dopevati/dopevavati Brankova "Tuga i opomena", a što, zapravo, "Brankovo kolo, njegovi časnici", čine već pola veka.

Romantičarski zanos nacionalnim, u Brankovo doba, ni danas, kao i oduvek - a pogotovo danas - nije ništa izgubio od svog "vilovitog" integrističkog splina. Kažem, pogotovo danas, kad su na svetskoj sceni Mefistofeles i njegovi šegrti, orni Hermesovci, pregli sa dna "Mamonovih goleni", da obezliče narode i ljude, "zavavilonče im jezike", kad se farmakološkim utvarama cilja na preudešenje humanog genoma, i skoljava "ljudačestvo" u torinu goru od one iz Zamjatinove, Kestlerove i Orvelove distopije. Ostaće u "svome imenu, opstati kao voda u svojoj formuli", samo oni narodi ("i čovek dostojan svoje božanske solne merice") koji budu "osenjeni anđelskim krilom svoje nacionalne književnosti", pogotovo poezije kao najvišeg oblika, uz religiju, "emotivne i duhovne pismenosti i samoistovetnosti".

Pod zvezdom "Putnika na uranku", doći u Sremske Karlovce na "Pedeseto jutrenje", uspeti se na "stražilovski Lovćen i izmeriti vlastitiu visinu", umiti se na studencu Brankove pevanije, udahnuti u onom "nadeždnom vremenu" sva vremena, "prozreti tamnu rešetku istorije" i umaći duhu Epohe, spoznati sopstvenu sumatraističku umreženost sa svetom i "nebninom" - to je put ka "poznaniju" da je poezija uistinu "živa voda duše, večna svežina sveta". "Čitko sažetog sveta" u kome se neprestano rađa mladenac Branko!

Preporučujemo

Kultura

1 3

PUŠKIN MI JE OTKRIO SRPSKI DUH: Vjačeslav Kuprijanov, najprevođeniji živi ruski pesnik

05. 09. 2021. u 10:05

Srbija

0 0

MLADI ĆUPRIČANI UČILI DA PIŠU POEZIJU: Završena radionica u organizaciji Narodne biblioteke "Dušan Matić"

28. 08. 2021. u 17:20

Kultura

0 0

KNjIŽEVNO VEČE NENADA GRUJIČIĆA NA "TRGU OD ĆIRILICE": Novosadski pesnik oduševio publiku u Herceg Novom

24. 08. 2021. u 15:40

Kultura

0 1

LAUREAT - NIKOLA VUJČIĆ: U Kraljevu sutra počinje 30. Žički duhovni sabor "Preobraženje 2021"

15. 08. 2021. u 21:52

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije