NEMA VEĆE SREĆE OD NAVIJANJA ZA SRBIJU: Valjevac Ivan Marjanović poznat kao veliki zaljubljenik u košarku i našu reprezentaciju

Branko Puzović

04. 12. 2022. u 12:00

NAVIJANjE za košarkašku reprezentaciju Srbije čini me srećnim, istinski uživam u tome. To je čista emocija, čistija od reke Gradac, pored koje sam, u Valjevu, odrastao. Od prve do poslednje sekunde, dok traje utakmica, sportski bodrim naše "orlove" iz sveg glasa, koliko god imam snage. Za mene, tada postoje samo tri boje - crvena, plava i bela. Iskrena ljubav prema ovoj igri i glas koji služi najvažniji su za navijanje, a evo, sad će puna decenija kako redovno, iz prve ruke, sa tribina, pratim naš nacionalni tim, gde god da igra.

НЕМА ВЕЋЕ СРЕЋЕ ОД НАВИЈАЊА ЗА СРБИЈУ: Ваљевац Иван Марјановић познат као велики заљубљеник у кошарку и нашу репрезентацију

Foto privatna arhiva

Ovako svoju neizmernu ljubav prema košarkaškoj reprezentaciji Srbije opisuje Ivan Marjanović (42), Valjevac koji više od deceniju i po živi i radi u Ljubljani, u Sloveniji.

Ivan Marjanović sa Urškom i sinovima Urošem i Nikolom, Foto privatna arhiva

Poznat po nadimku Valjevac do Tokija, nastupe reprezentacije Srbije aktivno prati od Evropskog prvenstva u Sloveniji 2013. Tada je kreirao i svoju čuvenu kapu po kojoj je na tribinama postao prepoznatljiv, koju je napravio od košarkaške lopte i na njoj ćirilicom ispisao - Valjevo.

- Ponosan što sam iz Valjeva i još više što ću biti u prilici da pratim naše reprezentativce, izrezao sam tada košarkašku loptu, napisao naziv rodnog grada i sav srećan otišao na utakmicu - priseća se Ivan.

- Želeo sam na taj način da pružim podršku našim igračima, pripomognem ostvarenju pobede. Ni sanjao nisam koliku pažnju će moja kapa da privuče, mnogi su se oduševljeno fotografisali sa mnom, primetili su me i naši košarkaši na terenu. Od tada, na utakmicama naše reprezentacije od kape se ne razdvajam.

Najdraže takmičenje koje je pratio bilo je Evropsko prvenstvo za igrače U20, u italijanskom gradu Linjano Sabjadoro, 2015, kada su "orlići", predvođeni selektorom Valjevcem Vladimirom Đokićem, osvojili zlatnu medalju, pobedivši Španiju. U toj selekciji nastupili su današnji reprezentativci Ognjen Jaramaz, Dejan Davidovac, Marko Gudurić.

- U neviđenoj šampionskoj euforiji, pesmi, skandiranju, izgubio sam svoju prvu navijačku kapu - kaže Marjanović. - U žurbi da što pre stignem na proslavu šampionske titule mladih košarkaša Evrope kapu sam stavio na krov automobila i pošao. Kada sam shvatio šta se dogodilo, vratio sam se ali je nije bilo. Nisam očajavao, jer sam bio presrećan što su "orlići" osvojili zlato.

Autogram i od Novaka Đokovića, Foto privatna arhiva

Ogromnu podršku u navijanju za srpsku reprezentaciju pruža mu, ponosno ističe, supruga Urška, Slovenka, a na tribinama su često i njihovi sinovi Uroš (12) i Nikola (10). Evropsko prvenstvo 2017. godine u Istanbulu pamti, kaže, po čuvenoj utakmici sa Slovenijom.

- Dugo nisam mogao da zaboravim taj poraz od Slovenije, još pamtim rezultat 93:85, s jedne strane moja Srbija, na drugoj zemlja u kojoj živim, koja mi je pružila mnogo lepih stvari, u njoj su mi rođeni sinovi. Država moje supruge Urške, vernog pratioca ne samo u životu, već i na svim velikim takmičenjima na kojima učestvuju košarkaši Srbije.

Sa Dejanom Tomaševićem, Foto privatna arhiva

Pamti i EP za seniore, Srbija je utakmice igrala u Berlinu, a završnica je bila u Lilu. Na jednoj utakmici upoznao je legendarnog NBA trenera...

- Samo par metara od mene sedeo je stariji čovek i prelistavao neki sportski časopis, niko ga nije prepoznao - kaže Ivan.

- Bio je to čuveni Greg Popović, planetarni simbol uspeha u košarci i sportu uopšte. Bila mu je simpatična moja navijačka koreografija, naročito kapa, popričali smo, nastala je tada jedna od mojih omiljenih fotografija sa tribina.

Naročito je ponosan na susret sa legendarnim Novakom Đokovićem. Uz širok osmeh, Nole mu je dao autogram, naravno na - navijačkoj kapi.

- Bilo je to u Ljubljani, u Sportskoj dvorani "Stožice", na prijateljskoj utakmici Slovenije i Srbije, pred početak Evrobasketa - kaže Ivan.

- Pozdravili smo se srdačno, razmenili par reči i zamolio sam ga za potpis. Mojoj sreći, naravno, nije bilo kraja. Lopta sa Novakovim autogramom ostaje na posebnom mestu u vitrini mog doma, vredna uspomena sinovima i njihovoj deci. Zasada, neostvarena želja je da navijam za našu košarkašku reprezentaciju na Olimpijskim igrama. Nadao sam se da će se to desiti u Tokiju... Odatle i moj nadimak koji je ostao - Valjevac do Tokija.

Foto privatna arhiva

ZASLUŽUJU VIŠE

- MOJA ideja je da se uz pomoć dobrih ljudi obnove igrališta u seoskim školama u valjevskom kraju - otkriva Valjevac do Tokija.

- Deca na selu zaslužuju mnogo više od blatnjavih terena, polomljenih koševa i pocepanih mrežica! Na tome ću raditi, to je moj sledeći prioritet. Nadam se da će toj ideji veliku podršku da pruži gradonačelnik Valjeva Lazar Gojković. To je moja sledeća utakmica.

Miloš Teodosić i Ivan Marjanović, Foto privatna arhiva

PRIJATELjSTVA ŠIROM SVETA

- URŠKA i ja bili smo uz srpsku reprezentaciju i na Svetskom prvenstvu u Kini, 2019. ali, nažalost, Peking nije ostao u lepom sećanju, prerano se sve završilo, porazom od Argentine - kaže Valjevac do Tokija.

- Posle jedne utakmice, u Vuhanu, kada sam se sreo sa grupom srpskih navijača, upoznajemo se, kažem da sam iz Valjeva. Par njih me euforično pita: "Da li si video tvog Valjevca, legendu sa loptom na glavi, ofarbanog u boje srpske zastave?" Jedva sam ih ubedio da sam to ja! Od tada, svi me, kad nisam u navijačkoj dekoraciji, prepoznaju po Urški. Upoznali smo, navijanjem širom sveta, mnogo dobrih ljudi, stekli velika prijateljstva...

Sa Nenadom Krstićem, Foto privatna arhiva

POD KOŠEM SA MILOŠEM

- IGRA pod obručima posebno me čini srećnim, uživam prateći ovaj sport sa tribina, sa podjednakom strašću kao kad sam, kao klinac, trenirao košarku, ili igrao na terenu Pete osnovne škole u Valjevu, gde i slavni Miloš Teodosić - kaže Ivan.

- Bavio sam se televizijskim sportskim novinarstvom u Valjevu jedno vreme, hteo sam da studiram DIF, ali sam završio Višu medicinsku školu u Beogradu. Posle vojske, put me odveo u Ljubljanu, gde sam zaposlen u Kliničkom centru.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna