A VUČIĆ NEĆE DOĆI? ZAR???

Znali su, jer znaju stotinu i jedan razlog zbog kojih ne bi došao ni da zlatne kočije pošalju po njega. Znali su i samo su ga pozvali u pokušaju da speru taloge srama sa sopstvenog obraza, jer njegov su znali. A njegov obraz je nalagao da ne dođe. Pogotovo ne na taj dan. Jer, kad bi došao toga dana, „pljunuo“ bi, kako to on reče, na sve one smicalice, bljuvotine i političke zločine koje je „pozivar“ decenijama činio i čini „pozvanome“.

A da dođe, kao što neće, bilo bi im to pokriće za sve učinjeno. A pošto neće doći, što je sigurnije nego što je sigurno koliko je „vječna“, „pozivar“ je, iz ugla svoje podmuklosti, opet na „dobitku“. Jer, reći će: pozvali smo ga, onako prijateljski, a on je, kao što ga je Bog dao, još jednom posvjedočio da je otvoreni neprijatelj Crne Gore, njenog transevropskog i transatlanskog puta.

A to je, da se ne lažemo, glavna duševna hrana i politička artiljerija „pozivara“, svih ovih dana i godina, u „odbrani državnog suvereniteta države.

Hrvati se, naravno, ne računaju. Reći će: mi smo ga zvali, uprkos činjenici da smo među prvima priznali teritirijalno i političko komadanje njegove države; da ni riječ i nigđe nijesmo digli glas protiv Kurtijeve fašističke tiranije nad našom braćom i našim državljanima na KiM; da smo, prvi put u istoriji odnosa dvije države protjerali srpskog ambasadora, koji je, gle čuda, bio i Crnogorac porijeklom; da smo za sve svoje nedaće krivili i Vučića i državu mu, da smo ih, sa svih mjesta (uključjući i ona „visoka“) i u svako vrijeme pljuvali i psovali na pasje ruge.

Ali, „Đura će ti oprostiti što te je tukao…“! Pozvan je na sva zvona, da se čuje na sve strane, u nastojanju da se, kao Pilat na onaj morbidni dan ljudskog posrnuća „operu ruke“, a da se navodna sramota nedolaska adresira njemu. Ali… „sve je laž, samo pusta laž…“, kako bi to otpjevao onaj Dino Merlin koji će, sa sve onim Martinom, uveličati jubilej koji je, skromnom brojkom, sramota za državu čije se trajanje mjeri vjekovima.

Rekao bih, ne fali toliko Vučić koliko fali onaj Tompson. Odlukom da ne dođe, odlukom zasnovanom na zdravom razumu, na ličnom i državničkom dostojanstvu, Vučić je, opet, nahranio gladna i smrdljiva usta ovdašnje medijske i političke zmije koja, bez odmora i umora, iz sve snage lije otrov niz Ibar i Lim. Ali, i da nije njegovog (očekivanog) odgovora, ova otrovnica, našavši se u Radman – Pculinom procujepu, mora da sikće i ujeda sve dok „ujedeni“ (Srbija i Srbi, gđe god da su) ne prizna da, „uprkos tome što stoji – ne postoji“.

Gospodine Vučiću, onoj drugoj, pravoj Crnoj Gori uvijek ste dobrodošli kao brat i prijatelj, ali Vam do neba hvala što ovog puta ne dolazite. Da im ne kvarite i da im ne kvarimo „praznik nad praznicima“. Još samo kad bi znali – čega.

(Emilo Labudović/borba.me)