MARIJA BERGAM O "SENKAMA NAD BALKANOM": Otkrila sam koliko mogu biti luda i hrabra

DEJAN ĆIRIĆ

08. 08. 2020. u 05:00

PONOVO su "Senke nad Balkanom" na malim ekranima (Prva TV), tako da još jednom imamo priliku da uživamo u ovom ostvarenju i odličnim ulogama vrhunske glumačke podele.

Foto: Andrej Mihailović

Kao vodeća glumica izdvojila se Marija Bergam koja je u ulozi Maje Davidović skrenula pažnju na sebe ne samo talentom, lepotom i autentičnošću, već i umetničkom kreacijom. U "Senkama..." ova dama je tajanstvena, opasna i nepredvidiva, mnogi iz njenog esnafa vide je kao heroinu čuvenih ruskih klasika, dok je privatno dete mora i crnogorskog kamena, žena pariskih senki i sopstvene svetlosti u čijem je životu sve stvar srca. Nit ljubavi prema umetnosti sve to povezuje u portret čije se senke, bar donekle, mogu izraziti rečima.


 "Senke nad Balkanom" su ostavile dubok trag u domaćoj kinematografiji. Kakav trag je ostao u vama iz ugla umetnika, i ličnog, intimnog doživljaja?


- Uloga Maje Davidović za mene predstavlja ostvarenja sna. Proces nastajanja tog dela bio je drugačiji od svega što sam mogla da pretpostavim. Taj rad me je promenio, razbio mnoge predrasude, naterao da iskoračim i preispitam mnoga svoja stanovišta, predstave o glumi i sebe u glumi.

Foto: Andrej Mihailović

 

Šta nikada nećete zaboraviti iz perioda rada na ovom projektu?


- Najdragocenija je bila podrška starijih, iskusnijih kolega. Oni su umeli da osete moju nesigurnost, kolebanje, gubitak tla pod nogama i da mi u tim trenucima svojom dobronamernošću, verom, delikatnim savetom pomognu da se vratim u kolosek i uradim posao kako treba. Moj generalni utisak je da, koliko god da su nas pratile teškoće, stvarali smo u dobroj radnoj atmosferi, imali veru da radimo na stvaranju značajnog, izuzetnog dela. Postojali su međusobno poverenje i podrška, što je meni zaista bilo od velikog značaja.
 

NOVA SERIJA, FILM I TEATAR

 ŠTA možemo da najavimo na profesionalnom planu u budućnosti?
- Seriju "12 reči" koja će se emitovati na Superstar televiziji od jeseni. Australijski film Here be dragons, reditelja Alistera Njutna Brauna, i novu predstavu koju počinjem da radim u Bitef teatru krajem avgusta sa rediteljkom i koreografkinjom Dunjom Jocić.
 Kakvu energiju i inspiraciju za vas predstavlja teatar?
- Kako često ne nalazim reči da izrazim svoja osećanja o pozorištu, evo nekoliko rečenica Bjelinskog iz njegovog čuvenog teksta o teatru: "Volite li teatar kako ga ja volim, to jest svom snagom srca, s oduševljenjem, do samozaborava na koji je spremna samo vatrena mladost, strasna i željna da doživi lepo? Ili, bolje reći, možete li da ne volite teatar više od svega na svetu, osim dobra i istine. Zaista, nisu li u njemu sabrane sve čari, sva volšebnost umetnosti?".

Da li ste otkrili nešto o sebi kroz lik Maje Davidović? Koja promena je najizraženija?


- Radeći na njenom liku, shvatila sam koliko imam unutrašnjih kočnica, koliko nisam opuštena, da previše brinem i imam preveliku potrebu za kontrolom. Maja nije žena sa sređenim životom, nije neko ko dobro vlada sobom, ali ni neko ko sebe sputava. Da bih donela lik, morala sam da otkrijem koliko mogu biti luda i hrabra, što je bilo i uzbudljivo i korisno za moj glumački razvoj.
 

Šta je ova uloga stavila na ispit - vašu hrabrost, umetničku slobodu, spremnost na rizik, talenat, samopouzdanje...? I u čemu ste pobedili sebe?


- Sve što ste naveli bilo je stavljeno na ispit. Najteže je bilo ići do kraja.


 Ova uloga je, čini se, zahtevala više od same glume. Pre svega, snažnu unutarnju transformaciju. Šta vam je pomoglo da nađete meru i postignete to da nikog drugog ne možemo da zamislimo u toj ulozi?


- Interesantno je da sam, kada sam prvi put pročitala scenario, snažno osetila da, iako ja nisam ta žena, na neki način je nosim u sebi. U radu na ulozi vodila sam se tim unutarnjim osećanjem. Uloga mi je ponudila da pokažem širok dijapazon svojih osobenosti i osećanja, a takve uloge su najređe. Mislim da Maja Davidović nije baš tako prvobitno zamišljena, ali sam joj dodala tu tananu, ranjivu, sofisticiranu stranu ličnosti, koja nije bila toliko izražena u scenariju.

Foto: Aleksandar Letićlović

 


 Mnogo se pisalo i govorilo o "eksplicitnim" scenama u seriji. Izjavili ste da je sve podignuto na nivo umetnosti, zbog čega niste imali dileme i strahove. Na koji način se to postiže i da li to oslobađa glumca u svakom smislu?


- Kada je o erotskim scenama reč, ključno je poverenje između reditelja i glumca. Takođe, veoma je bitna i lična procena o neophodnosti tih scena i o tome dokle si, kao glumac, spreman da ideš. Procena može da bude i pogrešna i zato snimanje tih scena uvek nosi dozu rizika. "Senke" su provokativan projekat u svakom smislu, i smatram da se "vrele scene" dobro uklapaju u estetiku i stil serije.


 Kada glumac prvom glavnom ulogom pomeri sopstvene, ali i granice viđenog, koji koraci se moraju preduzeti da ne ostanete "zarobljeni" u ovom liku?


- To je trenutno moje veliko pitanje i strah. Ne znam koji su to koraci. Mnogo zavisi od toga šta će mi biti nuđeno da igram u budućnosti, a na to ne mogu da utičem. Trudila sam se da za uloge koje su usledile posle "Senki" koristim što različitija glumačka sredstva od onih koje sam koristila za Maju, i da izgledam drugačije. Ali, snaga i upečatljivost ovog projekta i uloge su ogromne. Pa čak i da ostanem "zarobljena" u ovoj ulozi, mogu da smatram da sam nešto uradila.
 

Epohe vam lepo leže. Kojoj junakinji velikih romana svetske književnosti želite da udahnete život na velikom platnu jer je najbolje razumete i osećate?


- Odrastala sam "gutajući" literaturu svetskih klasika. Zaljubljivala sam se u razne epohe i patila što živim u ovom vremenu, a ne u tom nekom, naizgled neuporedivo lepšem, boljem, smislenijem. Tu temu premaštovito i duhovito obrađuje film Vudija Alena Midnight in Paris, i nežno ismeva taj romantizam i nostalgiju. U poslednje vreme najviše maštam o Nastasji Filipovnoj, junakinji "Idiota", Dostojevskog.

Taj roman obožavam. Čak u šali nekim poznanicima, pozorišnim rediteljima, nabacim tu ideju. Bezuspešno!

Foto: Aleksandra Begram

 


 "Senke nad Balkanom" su vas izvele na svetlost umetničke mape ovih prostora u punom sjaju. Bez kojih ličnih senki ne biste bili to što jeste u svakom smislu?

- Možda ću nekada imati dobar razlog i dovoljno hrabrosti da podelim svoje senke sa svetom. Zasada, držim ih za sebe, ne ignorišem ih, već motrim na njih.
 

Ako zanemarimo lepotu, talenat, pojavu, popularnost, interesovanje medija, senzacije, uspeh, ko je Marija Bergam u svojoj suštini i šta čini njen život?


- Porodica, porodične obaveze i porodične radosti, nekada više nekada manje posla, nekada uživanje u istom, nekada mučenje. Vreme provedeno sa vanserijskim ljudima koji mi oplemenjuju život, vreme posvećeno umetnosti. I pre svega toga, i posle svega toga, uvek - moje dete.


 Šta je kamen spoticanja u životu i umetnosti koji još niste preskočili i jeste li otvoreni prema svojim manama i greškama?


- Sklona sam stalnom preispitivanju sebe i onoga što radim. Vrlo sam samokritična, oštra prema sebi, odgovorna, iscrpljujem se preko svojih granica kada radim, previše brinem, težim da sve držim pod kontrolom. To mi stvara određeni grč, zapravo stvaralo je, jer učim da stvaram opušteno, puštajući sebe da dišem, puštajući da se stvari dešavaju.


 Na crvenom tepihu nosite holivudski glamur, ponekad izgledate ledeno, tajanstveno i fatalno dok, s druge strane, zračite suptilnom jednostavnošću, toplinom i blagošću. Otkuda taj kontrast u vama?


- "Širok je čovek, trebalo bi ga suziti". Opet Dostojevski. Svako od nas ima čitav univerzum u sebi. Nama je data sloboda i snaga da odaberemo šta ćemo zalivati i razvijati u sebi, a šta ne. A mi, što više toga nosimo u sebi, što smo više proživeli i osetili, to ćemo biti bogatiji glumci.

 Delujete kao ranjiva i emotivna žena koja nije otvorena knjiga, ali je skoro uvek nasmejana i vedra. Šta vam pomaže da razvejete senke i stupice koje nosi život?


- Za to je delom zaslužan Mediteran, gde sam odrastala. Mi se brzo umorimo od tugovanja, nezadovoljstva, negodovanja, srdžbe i idemo u pravcu radosti i uživanja u životu. To sam primetila kao mentalitetsku odliku ljudi sa mora.


 Izjavili ste da ste ljubav prema glumi stekli kroz rad u studiju Mike Aleksića "Stvar srca". Šta je uvek stvar srca u vašem životu?


- Stvar srca znači "činim iz ljubavi". U mom životu sve bitne odluke bile su stvar srca, i to mi daje snagu da se nosim sa iskušenjima.


 Kada se danas vratite zalascima sunca u Boki, kotorskoj kaldrmi, Stolivu, moru i kamenu iz kog ste potekli, šta govori i oseća to isto srce?


- Da je život prelep. I da ću morati kad-tad da se vratim da živim tamo.
 

Pogledajte više