KNJIŽEVNA KRITIKA: Na svetu je sve u vezi - Ala Tatarenko, "U krugu Dnevnika o Čarnojeviću"

Na osnovu knjige "U krugu Dnevnika o Čarnojeviću" uviđamo kontinuitet proučavanja i raznolikost pristupa Crnjanskovom delu. U svakoj studiji Ale Tatarenko nalazimo uvide koji su uvek rezultat zapažanja izuzetno tananih, suptilnih, ponekad čak i začudnih veza, kako između različitih Crnjanskovih dela, tako i između njegovih dela i dela drugih srpskih i svetskih pisaca. U tom smislu ova knjiga vrlo je dinamična, uzbudljiva i utiče na to da se sam duh čitaoca izoštri, da se pojača njegova osetljivost za lepo, ali i za uviđanje implicitnih, a važnih veza i odnosa.

U studiji "Poezija kao ispovest nove vere: o sumatraizmu Miloša Crnjanskog", Ala Tatarenko bavi se specifičnostima sumatraizma i pokazuje na koji način taj pesnički kredo Miloša Crnjanskog za njega jeste epifanija i poetika koja zapravo postaje nova vera koja podrazumeva, kako se u knjizi kaže: "Novi život koji treba da zameni onaj u kojem će ostati strašni rat i razočarenja posleratnog vremena", koji "predsavlja duhovnu dimenziju u koju se može pobeći, predele poezije, sanjane prostore sreće". Tom novom životu, smatra pesnik, "odgovara nova poezija - poezija slobodnog stiha.

Slobodni stih predstavlja još jedan, izuzetno važan, oblik Slobode, ovog puta pesničke, slobodu nesputanog izraza, slobodu neposrednog pretvaranja raspoloženja i osećanja u poeziju". Novu veru u tom, pesničkom smislu, odlikuju ritam i ekstaza, kao i eterizam koji podrazumeva nevidljive veze. U studiji Ala Tatarenko nam pokazuje i odlike eterizma u poeziji i kako Crnjanski govori o idejama eterizma na primeru lirske proze Ive Andrića.

Iz knjige saznajemo o odlikama i funkcijama jezičkog višeglasja u "Dnevniku o Čarnojeviću" i njegovim poetičkim dometima. U tom dnevniku, koji je zapravo pisan za druge, na osnovu višeglasja zaključujemo o odlikama različitih nacija, nevoljno pomešanih u ratnom vrtlogu, kao i njihove veze i odnose - istorijske, ali i privatne, ponekad i intimne. Tako se nemački čuje na ratištu - kao jezik naredbi i psovki, a čuje se i neko tužno pevanje na češkom, dok je poljski u tom romanu jezik ljubavi - jer Lusja i bezimena Poljakinja govore poljski. Autorka nam ukazuje i na to da u "Dnevniku o Čarnojeviću", koji zbog svoje liričnosti od čitaoca očekuje da bude i slušalac, ne govore samo ljudi, već i priroda - jer "u paklu rata ni priroda ne može da ćuti", a s tom prirodom glavni junak je "u dosluhu, s njom se razume bolje nego sa ljudima".

Autorka uočava u ovom romanu i asimetričnost dijaloga. I ta asimetričnost svakako govori o boljem razumevanju junaka s prirodom nego sa ljudima, kao i o njegovoj većoj okrenutsti prirodi nego ljudima jer on je - sumatraista.

U okviru studije "Senke čitanja u Dnevniku o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog", autorka nam pokazuje zajedničku ljubav pisca i njegovog književnog alter-ega - čitanje. Na osnovu te ljubavi glavnog junaka i njegove lektire, kao i na osnovu ophođenja drugih junaka prema njemu, zbog te ljubavi, sklapamo o njemu potpunu, zaokruženu sliku. Autorka pored "dve modernistički verifikovane realnosti - stvarnosne i oniričke, koje se stalno prepliću u "Dnevniku o Čarnojeviću", ukazuje na još jednu - književnu realnost koja je prikazana kroz različite tehnike intertekstualnosti. U toj studiji, pored primera eksplicitnog pozivanja na dela prethodnika, otkrivaju se i skriveni, latentni dijalozi s književnom tradicijom.

Ova knjiga studija pokazuje nam kako je na svetu sve u vezi i kako funkcioniše teorija sumatraizma u književnoj praksi. Pored toga, ona pokazuje koji su rezultati rada slaviste koji po rođenju ne pripada kulturi koju proučava, ali koji prema njoj gaji duboku naklonost, koji je razume i teži istini - što danas nije redovan slučaj.