HANDKEOV HOD PO ŽICI: Emir Kusturica predstavio svoju knjigu "Vidiš li da ne vidim"
NAJNOVIJI pripovedački, spisateljski poduhvat Emira Kusturice, naslovljen "Vidiš li da ne vidim", našao se među reprezentativnim koricama Srpske književne zadruge, a juče su o ovoj sa uzbuđenjem iščekivanoj knjizi publici u prepunoj sali "Ivo Andrić" nadahnuto govorili profesor dr Milo Lompar i sam autor.
Emir Kusturica i Milo Lompar, Foto Z. Jovanović
- Junak ove knjige je Peter Handke. Nije čest slučaj da dvojica tako izuzetno priznatih i uspešnih umetnika iskazuju u isto vreme jedan stav koji nipošto nije u saglasnosti sa opštim mišljenjem. To nije beznačajna činjenica - rekao je Lompar.
- Handke je dualna ličnost u ovoj priči: on je Handke pisac ali i fiktivni lik, Peter Spaleolog koji otelovljuje napuštanje principa nužnosti i verovatnosti. Srećemo se sa Handkeom koga u Stokholmu, pred samu dodelu, pritiskaju da promeni stav prema Srbima, ali i sa Spaleologom koji hoda na žici nad ponorom iznad reke Drine, što je ničeanski momenat koji opseda maštu Kusturice, u ovoj knjizi koja, samom paradoksalnošću naslova, omogućava čitaocu da vidi ono što ne vidi i da ne vidi ono što vidi.
Kusturica se na Lomparovo izlaganje nadovezao rečima kojima je u salu, i u razgovor, prizvao Ničea - kog, kako reče, ne pominje slučajno, već zato što mu je Handke prilikom brojnih susreta pohvalno govorio o filozofu:
- Ja ću početi od Boga. Kažu, Niče je rekao: "Umro je Bog". Onda je umro Niče, pa je Bog rekao: "Umro je Niče".
Kusturica je pojasnio da se njemu u svakoj umetnosti najvažnijom čini - struktura umetničkog dela, i da i u pisanju najvećim majstorstvom smatra ostvariti kako čvrstu strukturu u koju se slivaju različiti žanrovi, tako i jedinstven stil koji objedinjuje različite načine izražavanja.
- Putopisna linija priče se zasniva na našem putovanju u Stokholm na dodelu Nobelove nagrade, a pred samu dodelu pred Peterom se pojavio jedan đavo, sotona koji je zapravo bio i sekretar akademije, a koji mu je ponudio da promeni izvesni svoj stav - i da ga zavole svi. Znao je Peter to i sam ali i ja sam mu rekao: "Ti kada bi rekao to na šta te on navodi, ovi koji te poštuju i vole odustali bi od tebe, a ovi koji bi te kao prihvatili i zavoleli bi rekli - kakav je to karakter". Taj se realistični, putopisni deo ukršta sa fikcijskim u kome Handke prelazi razne svetske reke i razne žice ali baš kada dođe na Drinu i na tu sajlu, pada u reku - upravo u momentima u kojima dolazi do proglašenja dobitnika Nobelove nagrade... U takvim montažnim i ritmičnim sekvencama održava se ritam knjige.
Priča se odmotavala introspektivno - od njihovog putovanja u Stokholm, do ideje da je Handkeov život - sav na žici:
- I sve do jedne ideje za koju ne znam ni kako će on na nju reagovati, a do koje sam došao: da nije prešao na srpsku stranu, Handke verovatno nikad ne bi ni dobio Nobelovu nagradu! To je zapravo prava inverzija, jer se neprestano pričalo da je zbog toga ne dobija, a u stvari njega je preporučila njegova hrabrost! On je uspeo da izbegne da ga zakači bilo koja od masovnih struktuiranih pobuna ali je na kraju, na našem slučaju, razvio pobunu koja je imala najveći efekat. Ostao je sam. Na neki način i ja delim tu samoću, međutim, ta naša samoća prodire u milione duša i to ne ni u masonskim ložama, ni na mrežama, nego u nekakvom skrivenom podzemlju koje nas povezuje i poistovećuje nam osećanja.