DRŽAVNO I NACIONALNO ŠTETOČINSTVO: Novi primeri neshvatljivog i doslednog prekrajanja naučne istine o srpskom jeziku

Miloš Kovačević

26. 04. 2022. u 11:21

TEŠKO je poverovati da u jednoj državi u kojoj postoji veliki broj institucija koje se bave maternjim jezikom a kad sve one o određenom pitanju imaju jedinstveno mišljenje - to mišljenje ospori i poništi zaštitnik građana i/ili poverenik za zaštitu ravnopravnosti.

Ilustracija Tošo Borković

A upravo to se događa, i to ne jednom, u zemlji Srbiji. Tako je zaštitnik građana Zoran Pašalić uz pripomoć MUP nedavno zaključio da srbistika kao nauka i rečnici srpskog jezika ne tumače ispravno reč "srpski", jer ona, po njegovom i mišljenju MUP, a na šta su ih upozorili predstavnici Bošnjaka, ne znači niti sme značiti "koji se odnosi na Srbiju", tako da se u pasošima zemlje Srbije termin "srpsko državljanstvo" mora zameniti terminom "državljanstvo Republike Srbije". I tako i učiniše.

Nakon političke bahatosti sa srpskim državljanstvom, zaštitniku građana se očito osladilo da prekraja i druge naučne istine o srpskom jeziku. Samo sad uz ispomoć poverenika za zaštitu ravnopravnosti Brankice Janković. I to povodom obraćanja hrvatskog i bošnjačkog saveta nacionalnih manjina sa zahtevom da se iz upotrebe izbace udžbenici srpskog jezika u kojima je u lekciji o južnoslovenskim jezicima navedena naučno utemeljena, velikim brojem srbističkih knjiga i istraživanja potvrđena istina da "od jezika nastalih raspadom srpskohrvatskog jezika među južnoslovenske jezike treba svrstati srpski jezik, a u napomeni navesti da ovaj jezik Hrvati nazivaju hrvatskim, Bošnjaci bosanskim/bošnjačkim, neki Crnogorci crnogorskim", zato što se, kako navode, takvim tumačenjem "negira postojanje hrvatskog i bosanskog jezika". Ministarstvo prosvete nauke i tehnološkog razvoja tražilo je i dobilo potvrdu naučne utemeljenosti navedenog stava ne samo od Odbora za standardizaciju srpskog jezika kao sveakademijskog i svesrbističkog tela, nego i od katedri za srpski jezik državnih univerziteta u Srbiji. I sve to "dalo na uvid" zaštitniku građana i povereniku za zaštitu ravnopravnosti. Ne znam da li je gospođa poverenik navedenu argumentaciju uopšte i pročitala ili je zbog svog skučenog lingvističkog znanja nije uspela shvatiti, ali je poznato da je nije uvažila: dostavila je Ministarstvu prosvete "mišljenje sa preporukom", protiv koga "nije dopuštena žalba niti bilo koje drugo pravno sredstvo".

Miloš Kovačević, Foto Arhiva

Svoje "mišljenje sa preporukom" kojim se izlazi u susret zahtevu nacionalnih manjina gospođa poverenik (u)temeljila je na dva (pseudo)argumenta. Prvi: zato što je Republika Srbija ratifikovala Evropsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima, u kojoj je "prepoznat bosanski [i hrvatski] kao manjinski jezik", tako da je ta Povelja postala "deo pravnog poretka Srbije". A drugi: zato što "iz takvih tvrdnji sadržanih u udžbeniku učenici osnovne škole mogu stvoriti pogrešan zaključak da ne postoje druge razlike među jezicima izuzev naziva".

Istina jeste da je Srbija ratifikovala Povelju, tj. ono što Povelja propisuje. Ali gospođa poverenik očigledno nije ni pogledala sadržaj Povelje, u kojoj se u prvom članu daje definicija "šta jesu a šta nisu manjinski jezici". A ta definicija glasi: "regionalni ili manjinski jezici su jezici koji: a) su tradicionalno u upotrebi na određenoj teritoriji jedne države od strane državljana te države koji čine brojčano manju grupu od ostatka stanovništva te države i koji su b) 'različiti od zvaničnog jezika te države', što ne uključuje dijalekte zvaničnog jezika te države ili jezike radnika migranata." Gospođa poverenik je očito načula da manjinski jezik mora biti različit od većinskog jezika, pa je na osnovu toga i uputila drugu primedbu da tvrdnja iz udžbenika može kod učenika "stvoriti pogrešan zaključak da ne postoje druge razlike među jezicima izuzev naziva".

Taj zaključak, međutim, nije pogrešan, nego najispravniji mogući. Nema danas nijednog ozbiljnog lingviste ni među Bošnjacima, ni među Hrvatima, ni među Crnogorcima, ni među Srbima, koji ne tvrdi da je u pitanju jedan jezik, sa beznačajnim leksičkim razlikama. Te razlike su toliko male da su, kako je to za saodnos srpske i hrvatske varijante svojevremeno konstatovao američki slavista Kenet Nejlor, manje od razlika između belačkog i crnačkog engleskog u Njujorku. A i poznata sarajevska "Deklaracija o zajedničkom jeziku" konstatuje da je u pitanju jedan jezik sa više imenom različitih varijanata, samo što se, zato što je to srpski, ne navodi kog jezika su to varijante.

Budući da prema naučnim kriterijumima bosanski i hrvatski nisu različiti od srpskog, jasno je da oni ne mogu na osnovu lingvističkih kriterijuma biti posebni jezici. Oni su to samo na osnovu političkih kriterijuma: njima su status jezika dali političari, od kojih većina o jeziku, baš poput našeg zaštitnika građana i gospođe poverenika za ravnopravnost - teško da bilo šta zna. Zato se prema naučnim kriterijumima identiteta jezika samo srpski jezik može smatrati lingvističkim jezikom, dok su hrvatski, bosanski i crnogorski isključivo politički jezici, tj. jezici samo po imenu. Iz tih razloga oni kao politički jezici mogu, ako to političari odluče, biti jezici manjina, ali ne mogu biti posebni lingvistički jezici u okviru grupe južnoslovenskih jezika.

Da bi se (o) jeziku sudilo, zaista je neophodno o jeziku bar nešto i znati, ako ništa drugo bar biti funkcionalno pismen pa pročitati šta stvarno u Povelji piše, a ne suditi o njoj na osnovu političkih predrasuda. Stoga je neophodno da zaštitnik i poverenik, pre nego što se na nju pozovu, pročitaju Povelju o manjinskim jezicima, pa ako je ne razumeju - da zatraže mišljenje jezičkih stručnjaka, kao što to npr. čini sud pri uključenju institucije jezičkog veštaka kada je u pitanju neki spor oko jezika. Sramota je za jednu državu da njeni (ne)odgovorni političari ne prihvataju lingvističke istine koje su jednake matematičkoj istini da je dva i dva jednako četiri. I zaštitnik građana i poverenik za ravnopravnost politikantski negirajući lingvističke istine prdstavljaju se, kako je to (pr)ocenio Dragoljub Petrović, "kao vrhunska državna i nacionalna štetočina."

(Autor je redovni profesor Filološkog fakulteta, član Odbora za standardizaciju srpskog jezika)

Pogledajte više