UNIVERZUM JE SKLIZNUO NA BOK: Vostricki je bio lenj da čak i samom sebi izgovori razloge saglasno kojima je menjao mesto

Zahar Prilepin

01. 03. 2022. u 19:31

VOSTRICKI je bio visok, zlatnih ruku, zainteresovan za sve, navijen za svaku radost.

Foto N. Skenderija

U Donbas se spremio brzo i neočekivano.

Zatražio je odmor na poslu - i mada je u njegovoj kancelariji čak i računovođa, mala žena od trideset devet godina, navijala za opolčence i znala sve paravojne komandante poimence, proučavajući svakog jutra izveštaje sa donjeckih frontova - niko nije slutio kuda on namerava.

Vostricki je bio na dobrom glasu, ako bi nešto zatražio, trudili su se da mu izađu u susret. Ako će na odmor, neka ide na odmor - generalni direktor nije čak ni pitao Vostrickog o planovima za narednih mesec dana.

U čitavom Donbasu Vostricki nije nikoga poznavao, ali je bio uveren da će, čim stigne - odmah da se upozna s onim koji mu treba.

Vostricki je živeo sam; nije pakovao torbu za put - osim brijača i veša za promenu, iz kompleta za prvu pomoć je samo izvadio lek protiv upale, flaster, zavoj i još neke tablete: neka mu se nađu.

Služio je armiju i dosećao se da normalni ljudi, koji se ozbiljno spremaju za rat, odlaze tamo pošto se odlično snabdeju desetinama raznovrsnih stvari, ali je odlučio da čak i maskirnu uniformu stekne na licu mesta - Vostricki iz vesti nije uopšte razumeo pod kim je sada granica, ali nije želeo problem sa graničarima - ni sa tuđim, ni sa svojim.

Imao je tri devojke - riđu, smeđu i crnku - ali Vostricki nije našao nijedan razlog da uoči odlaska telefonira makar jednoj od njih, da joj objasni.

Nije imao šta da objašnjava.

Vostricki je bio lenj da čak i samom sebi izgovori razloge saglasno kojima je menjao mesto. To je bilo do te mere jasno, da nije imalo potrebu za rečima.

Jedva da se njegova odluka objašnjavala sažaljenjem prema ljudima.

Vostricki je znao da ljudi umiru. Kada mu je bilo petnaest godina, otac mu je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Automobil mu je bio potpuno uništen, unakaženog oca su sahranili u zatvorenom mrtvačkom sanduku.

Regrutovan u armiju, Vostricki je dospeo u prvi čečenski rat, na sam završetak. Desetak puta je išao na čišćenje terena. Dok je gruvala artiljerija, Vostricki i saborci su veoma želeli da ispaljuju što više granata - i da na mestu utvrđenog područja ili sela koje se samo isprečilo na putu federalaca ne ostane ama baš ništa. Što više sruše, vojnici imaju veće šanse da prežive.

Zatim su ulazili u sela i gledali kuće, porušene na razne načine - neke nisu imale krov, druge - jedan ili nekoliko zidova, a ponekad je zaista ostajao samo oblak prašine i kamene mrvice - a to je bilo kada je kuća za života bila mala, ali je pogođena u samo srce.

U kućama su, ne uvek, ali često, ležali mrtvi ljudi, svaki put ubijeni na nekako nov način. Neko je zgnječen u kašu, neko je ležao kao živ, s gelerom koji ga je potrefio pravo u otvorena usta. Neko vreme Vostricki se sećao starice koja je sobom pokrivala starca:

njih dvoje je skroz probio jedan geler - kako su venčani, tako su venčani.

...dugo mu je u glavi odzvanjala mučna rika ranjene stoke. Stoku su dokrajčivali.

Posle mesec dana, na sledećem čišćenju, Vostricki je ranjen u nogu, ali pre toga je dvaput gledao kako njegov vojnik odlazi iz života - život su mu iščupali kao dug iskrivljen trn koji je urastao u meso - oštrim trzajem: još nije pukao naduvani rumeni mehur na usnama, a čoveka više nema, otišao je.

Mogao bi lagati da ga je u novi rat pozvao glas krvi: u njegovom rodu su se zaturili ili maloruski sveštenici, ili Poljaci, ili, najzad, Grci - mišljenja rodbine su se razlikovala, a posle očeve smrti nije bilo svedoka. Međutim, Vostricki nikada nije bio ni u Lugansku, ni u Donjecku - već samo u Kijevu: učinilo mu se da je Kijev bezobrazno lep i vrlo sit grad. Teško da ga je prilikom te posete nerviralo to što su Kijevljani u redovima i autobusima nastojali da s njim razgovaraju isključivo na ukrajinskom, kao da ističu svoju posebnost i nezavisnost - mada su savršeno vladali ruskim jezikom - sve to mu je izazivalo, pre će biti, škakljiva, smešna osećanja: kao da su počeli glumiti državu, ali on je unapred pogodio i prihvatio igru.

Uglavnom, Vostricki se nije osećao kao stariji brat iz Černozemja u odnosu na Ukrajinu; pre će biti da bi, kad ozbiljno razmisli o tome, čak radije posumnjao u svoju prirodnu ruskost: crnpurast, kovrdžave kose, mnogo više je ličio na Moldavca ili Gagauza.

Neki čudaci, kad saznaju za njegov odlazak, pretpostavili bi da se Vostricki poželeo rata, ali u tome nije bilo nikakve istine: nije da su ga uspomene iz Čečenije mučile, ili, naprotiv, uznosile - nije ih preterano pamtio. Pijući u muškom društvu, Vostricki je nekoliko puta, kao odgovor na kitnjaste izmišljotine svojih drugova, pokušao, kao potežući adut, da se seti i ispriča nešto od onoga što se dešavalo tokom njegovog služenja armije - ali dok je čekao na red, stalno se zanosio tuđom lažnom pričom i zaboravljao ono što je želeo da podeli.

Teško da je Vostricki smatrao sebe i svoje iskustvo običnim - ali nikako nije pretendovao na zvanje heroja: bio je sasvim zadovoljan time kako se majka ponosila njime.

A takođe i činjenicom da su mu devojke, i riđa, i smeđa, kada su saznale za njegovo ranjavanje u Čečeniji, jedna za drugom ljubile zaceljenu ranu: riđa odmah, čim je čula njegovu priču - istinskim i pomalo vlažnim poljupcem, a smeđa - ujutro, dok je on spavao - svukla je pokrivač, pa obrazom i samim krajem usana jedva dotakla ožiljak. Ta dva poljupca pamtio je uvek, gotovo kao najbolje od svih ostalih telesnih avantura; a to što riđa nije znala za smeđu, ni smeđa za riđu - nije ga naročito mučilo: verovatno ni sam nije znao mnogo toga o njima; ipak, crnki uopšte nije govorio o ranjavanju, a kada ga je ona upitala: "Šta ti je ovo?" - odgovorio je: "Pao sam, sitnica..."

Vostricki je putovao u Donbas zbog lakoće života, ali i zbog toga što se univerzum, izgleda, naherio, iskrivio se i skliznuo na bok - a on to nije voleo. Ali kad bi ga uhvatili u protivrečnosti, pa upitali zašto mu se univerzum nije razbio kada je video prvog mrtvaca u kavkaskom aulu - slegnuo bi ramenima i odustao od diskusije... n

(Odlomak iz priče "Put", iz knjige "Opolčenska romansa", u prevodu Radmile Mečanin, u izdanju "Službenog glasnika")

Pogledajte više