UMETNOST POVEZALA PUPINA I PREDIĆA: Narodni muzej u Zrenjaninu čuva vredno platno na kojem je ovekovečen veliki srpski naučnik
PORTRET Mihajla Pupina koji je uradio Uroš Predić za njegovu zadužbinu u Idvoru 1930. godine danas je u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve u Idvoru, a ova vredna slika predata je na čuvanje Narodnom muzeju u Zrenjaninu, kao jedinoj ustanovi u zemlji koja baštini Legat Uroša Predića.
Nakon restauracije u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Beogradu i izložbe u Galeriji SANU pod nazivom "Dakle, Vi ste taj Uroš Predić?", portret je, kako kaže Olivera Skoko, viši kustos-istoričar umetnosti, postao deo stalne postavke zbirke zrenjaninskog muzeja.
Putevi Uroša Predića i Mihajla Pupina su se rano ukrstili, a onda kroz druženja, saradnju, međusobnu podršku i uvažavanje, prerasli u jedno iskreno prijateljstvo. Kako Predić navodi u svojoj "Autobiografiji" kada pominje Pupina, "iako četiri godine stariji, bio je moj drug iz đačkog doba u Crepaji gde smo zajedno pohodili nemačku školu, kao pripremu za prelaz u pančevačku Realku".
- Kada je Predić upisao ovu gimnaziju, Pupin je već bio njen đak. Ovaj prvi je na sebe kao vrsnog crtača rano skrenuo pažnju i već kao gimnazijalac radio korekturu umesto svojih profesora. No, Pupinovo crtačko umeće nam je na neki način otkrovenje i to upravo zahvaljujući jednom gimnazijskom radu, crtežu na kojem je prikazao Kostu Isakovića, a on je danas vlasništvo Narodnog muzeja u Zrenjaninu - dodaje Olivera Skoko, ističući da signatura navodi na činjenicu da je Pupin ovaj crtež uradio u trećem razredu realke (1871. ili 1872), u vreme kada je đak iste škole bio i Uroš Predić.
Koliko je njih dvojicu već tada povezala ljubav prema umetnosti, možemo samo da naslutimo, no svakako da će do prave i ozbiljne saradnje doći tek kasnije, dok je činjenica da ovim crtežom Pupin nije imao nikakve veće namere osim da iskaže poštovanje prema čoveku koga predstavlja, a u pitanju je učitelj Kosta Isaković, koji je službovao u Idvoru i Sakulama. Njegov sin je bio Svetozar, "brat po mleku" Mihajla Pupina.
Tako je počelo prijateljstvo sa Isakovićima, kod kojih je crtež dugo bio. Danas je vlasništvo zrenjaninskog muzeja i kao takav predstavlja jednu vrstu ekskluzivnosti.
Nakon završetka pančevačke gimnazije, Uroševa sledeća životna stanica je bio Beč, a Mihajlova Prag, pa potom Amerika. Po svemu sudeći, prvi put nakon Pančeva su se sreli 1887. godine, kada je Pupin posetio svog druga u Orlovatu. Zabeleženo je još nekoliko susreta između Predića i Pupina kada bi se ovaj drugi vraćao u svoj zavičaj (1892, 1902, 1919). Gotovo svaki put bi svog gimnazijskog druga ubeđivao da pođe sa njim u Ameriku, pominjući između ostalog i tamošnji uspeh Paje Jovanovića, ali je Predić to odbijao.
- Nisam ga poslušao, kao čovek bez velikih ambicija, vezan ljubavlju za svoj rod i zadovoljan ovim što se ovde može postignuti dobrom voljom i savesnim radom - napisao je u "Autobiografiji", a upravo prilikom njihovog poslednjeg susreta, nastao je prvi portret Mihajla Pupina, koji se danas čuva u Matici srpskoj.
Godine 1927. Prediću će u Beograd stići fotografija sa posvetom: "Mom starom prijatelju Urošu Prediću na prijatnu uspomenu. Mihajlo Pupin, Njujork. Jan. 1927." Upravo ovo će mu biti predložak za portret naučnika koji je naslikao za njegovu zadužbinu u Idvoru 1930. godine, slike koja je vlasništvo Pravoslavne crkve u Idvoru.
Poznata su i tri pisma iz 1934. godine koja Pupin upućuje Prediću. U prvom, od 10. februara, obaveštava ga da je u američkom gradu Pitsburgu sagrađena univerzitetska zgrada u kojoj se nalazi nekoliko sala posvećenih pojedinim narodima. Kako su i Jugosloveni dobili svoj prostor, a Pupin zamoljen od univerziteta da pokloni za salu dva portreta, Vuka Karadžića i Njegoša, on se obraća svom prijatelju Urošu: "Samo ako ti pristaneš da, meni za ljubav i dobru novčanu nagradu, izradiš ta dva portreta, onda ću ih ja pokloniti pitsburškom Univerzitetu. To je obećanje koje sam dao toj deputaciji i ona je izrazila želju da tvoje ime bude zapisano sa tim portretima sa sledećim dodatkom:
Izradio akademski slikar Uroš Predić, po želji njegovog starog prijatelja Mihajla Pupina".
Kako je slikar prihvatio ovu ponudu, u svom drugom pismu od 1. avgusta, Pupin mu daje adresu na koju slike treba da pošalje i savetuje mu da požuri jer iz novina koje čita vidi da su "italijanska i jugoslovenska vojska blizu jedna drugoj i biće divno čudo ako se ne potuku".
Konačno, u trećem pismu od 20. septembra, Pupin zahvaljuje Prediću na poslatim fotografijama na osnovu kojih vidi da su portreti "izvanredno lepi i da će biti divan ukras jugoslovenske sale na pitsburškom Univerzitetu".
Nakon što ga obaveštava o načinu isplate za njegov rad, Pupin pismo završava rečima kojima izražava svoju iskrenu zahvalnost i naklonost prema prijatelju:
"Ne mogu dosta da se nadivim tvojoj fizičkoj i duševnoj snazi koja se izražava u tvome umetničkom radu. Čovek koji u tvojim godinama još tako divno održava svežinu i uma i tela nije stvoren iz obične materije. Na svaki način da su te sveci koje si tako lepo predstavljao u boji na platnu blagosiljali svojim najlepšim blagoslovima. Daj Bože, da ti blagoslovi održe te još dugo vremena u tvojoj današnjoj svežini i uma i tela", napisao je Pupin.
Otkupio dela, pa ih poklonio muzeju
Predić je 1888. naslikao "Siroče", a potom i "Hercegovačke begunce". Obe slike će Pupin otkupiti sa Svetske izložbe u Parizu i potom pokloniti Narodnom muzeju u Beogradu.
Ovakav gest jednog čoveka je zapravo najbolji pokazatelj dobročinstva kako prema prijatelju, umetniku, tako i prema njegovom delu, ali ujedno i prema nacionalnoj ustanovi i svom narodu.
Odužili se
Nekadašnji Veliki Bečkerek se dvojici velikana još za života odužio. Po Urošu Prediću je 1930. nazvana jedna ulica, a Mihajlo Pupin je 1921. proglašen za počasnog građanina.