ISTORIJSKI DODATAK - PRVA SVEDOČENJA IZ PAKLA: Iskazi logoraša koji su pobegli iz Jasenovca krajem 1942. godine

Slobodan Kljakić

30. 04. 2021. u 10:38

ŠTA je, u stvari, "jasenovački mit", koji će Franjo Tuđman na nivou pojma ali i sadržajno, proširiti na "jugoslovenski", a onda i na "srbo-komunistički" mit, što je široko prihvaćeno u krugovima revizionističke istoriografije, ne samo u Hrvatskoj?

Arhiva

Možda je najbolje da u ovako koncipiranom istorijskom dodatku na to pitanje odgovore malobojni preživeli iz logora Jasenovac, ili oni koji su uspeli da pobegnu iz tog pakla, kako bi se iz njihovih izvornih svedočenja videlo kakvu istinu su sačuvali u svojim sećanjima.

Široj javnosti je nepoznato, a iz nekih razloga ta činjenica se uglavnom zaobilazi i u istoriografskim radovima, da je prva knjiga, preciznije - brošura sa ovom vrstom svedočanstava, objavljena krajem novembra 1942. godine pod naslovom "Jasenovački logor - Iskazi zatočenika koji su pobjegli iz logora". Ovo izdanje, štampano na šezdeset stranica malog formata, u tiražu od 2.000 primeraka, objavio je Propagandni odsek Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), što će reći da je izašlo pod imprimaturom partizanske vlade i vojske.

Na oslobođenoj teritoriji, u selu Drinići, knjižicu su za štampu pripremili Moša Pijade i Vladimir Dedijer, članovi redakcije lista "Borba", zvaničnog organa CK KPJ i Vrhovnog štaba NOP i DVJ. U brošuri su data svedočanstva sedmorice logoraša odbeglih iz Jasenovca: Gabrijela Vintera, Dušana Ćuluma, Josipa Hiršbergera, Mirka Unterbergera, Antona Dajča i dvojice seljaka, neimenovanih zato što nisu hteli da bude objavljeno njihovo ime, pošto ih je pritiskala strepnja da će ustaše pobiti i preostale članove njihovih porodica.

VRHOVNI ŠTAB Narodnooslobodilačke vojske i Dobrovoljačke vojske Jugoslavije izdao je 20. oktobra 1942. naredbu da se o zverstvima "hitlerovskih osvajača i njihovih pomagača hitno pristupi prikupljanju podataka i to tako da bude po mogućnosti što potpunije navedeno koji su podstrekači i izvršioci pomenutih zločina".

U pismu CK KPJ, upućenom nacionalnim partijskim rukovodstvima 9. novembra 1942. godine, ukazano je na sledeće:

"Od ogromne je političke važnosti za sve narode Jugoslavije nad kojima se iskalio i još se iskaljuje sadistički bijes okupatora i njihovih slugu da se hitno napravi što potpuniji spisak svih tih zločina: ubistava pojedinaca, masovnih ubistava i pokolja, masovnih streljanja, bacanja u jame, odvođenja, mučenja i ubijanja u logorima i zatvorima, paljevina, silovanja i pljačkanja po selima i gradovima, sa što je moguće potpunijim navođenjem imena žrtava, mjestom zločina, imena izvršilaca zločina, načinu na koji je zločin izvršen, datuma kada je izvršen, da li je zločinac za to kažnjen, kada i od koga, a ako nije gdje se sada nalazi. Ti podaci moraju biti suhi, jednostavni prikaz fašističkih nedjela, što detaljniji, točniji i potpuniji".

Arhiva

U naredbi je naglašeno: "Treba imati na umu da je taj materijal OPTUŽNI MATERIJAL PROTIV OKUPATORA I NjEGOVIH SLUGU USTAŠA I ČETNIKA od ogromne političke važnosti i s njime smo obavezni što prije upoznati sovjetsku i svjetsku javnost, ali i same naše narodne mase preko jedne štampane zbirke. NE DOPUSTITI DA SE U TAJ MATERIJAL PROMAKNE MA KAKVA NETAČNOST".

Već 25. novembra data je u štampu brošura "Jasenovački logor - Iskazi zatočenika koji su pobjegli iz logora", prvo javno svedočanstvo o paklu ovog ustaškog logora istrebljenja, koji je po genocidnom planu gutao živote Srba, Jevreja i Roma, Hrvata i Muslimana antifašističke i jugoslovenske orijentacije.

U BREME OBJAVLjIVANjA partizanskog svedočanstva o Jasenovcu, rad kraljevske vlade izbegle u London bio je teško opterećen unutrašnjim odnosima, do kraja zaoštrenim po liniji srpsko-hrvatskog sporenja. Jedan od neposrednih povoda tog zaoštravanja bio je tzv. Valerijanov memorandum, u kojem je Srpska pravoslavna crkva ranije iznela podatke o ustaškim zločinima, uz navođenje broja o 180.000, odnosno 360.000 pobijenih Srba u NDH, u prvim mesecima njenog postojanja. Posle ovog memoranduma sledili su i drugi izveštaji, u kojima su iznošeni podaci da broj žrtava među Srbima raste. Takve tvrdnje osporavali su hrvatski predstavnici u kraljevskoj vladi, posebno insistirajući na stavu da ovi izveštaji izjednačavaju ustaštvo i hrvatstvo, što su podvrgavali žestokoj kritici, jednako kao i tezu o saodgovornosti Katoličke crkve za ustaške zločine.

U tom pogledu prednjačili su Juraj Krnjević, potpredsednik HSS-a i njegova desna ruka u Londonu, glavni ekonomski ideolog HSS-a Rudolf Bićanić. On je sročio i odgovor na izveštaj SPC, poznat kao "Bićanićev memorandum", u kome je minimizirao "ubijanje Srba sa strane Hrvata", iznoseći tvrdnju da "s druge strane, u Srbiji ubijaju Hrvate, i Muslimane i katolike", mada u Srbiji nije bilo ubistava Hrvata niti Muslimana, kao pripadnika nacije ili vere. Posle tri decenije, Ilija Jukić je 1975. godine obelodanio istinu da je Bićanić svoj memorandum pisao po narudžbi, u stvari po nalogu Vatikana, čijem je predstavniku kod britanske vlade Bićanić predao tekst "pred Božić 1941". Polazište s kojeg je Bićanić pisao memorandum sadržano je u njegovom stavu da je iznošenje podataka o razmerama svirepih ustaških zločina "politički napad na hrvatski narod kao celinu", što je bio i nepoklobljivi stav Krnjevića. Iz ugla Vatikana, taj memorandum je bio potreban zato što je već i u britanskoj štampi, na primer u časopisu "Tajm i tajd", pominjano da su "hrvatski rimokatolički sveštenici učestvovali u masakriranju Srba".

Ali, da se vratimo pomenutoj partizanskoj brošuri, uz navođenje nekih iskaza odbeglih logoraša.

"Iz Jasenovca zna se samo jedan put - za Gradinu!"

"HILjADE I DESETINE hiljada Srba, Srpkinja i njihove djece izdahnulo je pod noževima i maljevima jasenovačkih zvijeri. Hiljade hrvatskih i muslimanskih rodoljuba palo je od plaćeničke krvničke ruke" - čitamo u ovoj brošuri.

A gde su grobnice za tolike žrtve?

U samom jasenovačkom logoru između jezera, centralne kuhinje i baraka.

Niže logora, prema Košutarici.

Po šumi ranijeg logora II.

U Krapju. U Ušticama, po seljačkim baštama, na pravoslavnom groblju.

Po Gradini. Najviše po Gradini.

Svukuda...

Računa se da su u Krapju i Ušticama zatrpane desetine hiljada leševa. A u Gradini, i do dvesta hiljada.

Privatni činovnik iz Zagreba Gabrijel Vinter izneo je u svom iskazu i ove detalje:

"Od 200.000-300.000 ljudi, koji su otprilike u tolikom broju prošli kroz Jasenovac, na slobodu je pušteno jedva 20-30", ali "pod prijetnjom smrtne kazne za pričanje o strahotama jasenovačkog pakla".

"U Gradini", svedoči Vinter, "pod obalom postoji kao neka terasa gdje iskrcavaju ljude, žene, djecu. Onda ih u manjim grupama odvode nešto dalje od iskopanih jama. Jedan ustaša drži žrtvu a drugi udara maljem po glavi. Trojica čuvaju pozadi da ko ne bi pobjegao. Ustaša kod klanja bude više ili manje, već prema tome radi li se o likvidaciji ljudi ili žena i djece. (...) Kao kočijaš dolazio sam sa kolima do nad same te rupe. Vidio sam napola pune rupe u kojima su lješevi bili uredno složeni kao na katove. Gdje stane cijeli čovjek metali su i po dvoje djece. Lješevi složeni kao cjepanice."

U KOLEKTIVNO DATOM iskazu odbeglih logoraša čitamo i ove detalje o zloglasnom jasenovačkom krematorijumu:

"Peći ing. Pićilija bile su sazidane u velikoj furuni ciglane. U tunelu, žrtve su zadržavane žive do časa kada treba da se otpreme u peći.

Peći su radile na smjenu. U svaku stajalo je odjedanput po 40 ljudi. Ljude su ubijali maljem, gvozdenom šipkom, klali, nekad žive i polužive bacali u peć. Dva transporta dnevno. Gust dim išao je kroz veliki fabrički dimnjak i probijao kroz krov. Smrad paljenog ljudskog mesa dopirao je do Jasenovca. Svi su znali šta se radi u ciglani. I okolna sela.

Luburić je održao u Jasenovcu javni govor u kome je kazao da mu Jasenovčani prebacuju da u logoru peku ljude. "Neka se neko usudi, kazao je Luburić, pa neka dođe da nam pokaže gdje mi to radimo, gdje mi to ljude bacamo u odžak".

Ustaške zvijeri kolju djecu pred majkama, vrše mučenja, kakva nijedna mašta ne može da zamisli. Silovanje žena vrši se naveliko na prvom spratu u zgradi ciglane gdje se nalazi civilna uprava logora."

Dakle, samo u tzv. Pićilijevim pećima, čije postojanje u Jasenovcu falsifikatori danas poriču, spaljeno je za nekih pet meseci oko 24.000 žrtava.

U iskazu Dušana Ćuluma čitamo:

"Otpočelo je masovno dovođenje Cigana. Dnevno je stizalo po 6-12 vagona. Iskrcavani su pred logorom i tu su morali da sjede na zemlji. Ustaše su odvajale najprije muškarce i odvodili ih tobože 'na rad za Njemačku'. Cigani su morali da pjevaju: 'Paveliću, živjela ti ruka, što ti ubi srpskoga hajduka' (...) Logor i Gradinu veže dereglija na žici kojom je upravljala grupa Ciganina Mite, skitnice i kriminalca. Ta dereglija može da prevozi po 6 kola ili po 70-80 ljudi.

Arhiva

Žrtve su prevozili u Gradinu i šlepom. Vuku djecu i sitnije stvari (krupnije su im odmah oduzeli). U šlep staje po 100-150. Pjevaju sevdalinke i ustaške pjesme. Tjeraju ih niz Savu, u Koštarički bok ili u Gradinu. 'D' grupa iskopala je već jame raznih dimenzija. Najveće su dugačke po 70 metara, široke 4-6 metara, duboke 2-3 metra. Ustaše žrtve jure i tuku do jame gdje dobiju konačni udarac. Neke padaju u nesvijest, prije toga. Ustašama je stalo do toga da žrtve munjevito likvidiraju, prije nego dođu sebi od prepasti. Ustaše se vraćaju sa tih klanja krvavih ruku i odjeće. Kad napune rupe, onda ih zagrću. Jedan ustaša je pričao: 'Ustaški oficiri zavrnu rukave i prednjače u klanju. Oni su najistrajniji. Njih klanje razdražuje, opija'!"

U ZAJEDNIČKOM ISKAZU, objavljenom pod naslovom "Lik jednog dželata", opisan je izvesni Pudić, čije ime odbegli logoraši nisu ni od koga saznali.

"Visok, suv, mršav, živčano bolestan, u ustaškom radnom odijelu bez cajga, bez ikakvih oznaka, sa revolverom pod kaputom.

Šef masovnih ubijanja.

Zatočenici koji su ga znali kažu da je likvidirao logor u Jadovnom u Lici (oko 30.000 ljudi). Žive bacao u provalije. Bio je u logoru Kraplje. Tamo je priredio masovno klanje jedne noći. (...) Pudić je navraćao i u logorske radione, išao od jedne do druge, izvodio ljude i ubijao ih iz revolvera. (...) Hvalio se da ga čuju zatočenici - kako najviše voli klati. Pokazivao je nož krvav. Govorio je nikad ga ne brišem, mnoge sam s njime klao! (...) Ciganke je silovao. Živu cigansku djecu je zakopavao u zemlju, ubijao je kao niko Cigane."

Izvod iz još jednog zajedničkog svedočenja:

"Masovno ubijanje - to je svakodnevna i svakonoćna pojava u jasenovačkom logoru. Stotine i hiljade idu u smrt bez prestanka. A postoje i naročita ubijanja iz naročitih pobuda. Ustaški krvoloci posebno kolju, da tako kažemo, za svoj račun; kolju na svoje i poglavnikove krvave imendane i rođendane, na pojedine svece, Na Božiće i Đurđevdane. Ili ubijaju iz osvete za nekog ubijenog ustaškog psa, po dvadeset do sto zatočenika odjedanput. Ubijaju zbog klipa kukuruza koji je neki izgladnjeli ustrgao, ubijaju zbog jednog krumpira, ubijaju zbog toga što zatočenik nije pozdravio nekog ustašu, ubijaju jer im se ubija, jer mogu i imaju koga ubijati. Sve to ide onako usput, izvan redovnih masovnih ubojstava. Ubijaju ljude jer su stari, jer su slabi, jer su bolesni, jer ne mogu biti debeli i zdravi u logoru. Kad logorska uprava zatraži da u logoru mora biti, na primjer, 500 ljudi manje, taj se broj mora namiriti određenim brojem iz svake radne grupe. Takva su 'čišćenja' česta."

Zahvaljujući ovoj brošuri i svedočenjima koja su u njoj izneta o strahotama jasenovačkog logora i broju žrtava do sredine novembra 1942. godine, otvoren je prostor da CK KP Jugoslavije uputi Izvršnom komitetu Kominterne 9. decembra 1942. izveštaj u kome je navedeno:

"U ustaškom logoru u Jasenovcu pobijeno je stotine hiljada ljudi."

Pogledajte više