LAŽNI MIT O UČEŠĆU NA SOLUNSKOM FRONTU: Stepinac od austrijskog vojnika do jugoslovenskog biskupa

Piše: Dr Nikola Žutić

07. 12. 2023. u 07:00

NADBISKUP Stepinac je nastavljač agresivnog klerikalizma i hrvatskog nacionalizma svog prethodnika - nadbiskupa Antuna Bauera, koji je u ljeto 1914. nastupao sa izrazito antisrpskih pozicija.

Nadbiskup Antun Bauer i Stepinac , Foto Profimedija, Muzej genocida, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Stepinac se ponašao istovjetno kao nadbiskup Bauer u vreme Prvog svjetskog rata, ispoljavajući solidarnost sa germanskom soldateskom i naročito sa ustaškim režimom Ante Pavelića u njegovim nastojanjima da utemelji NDH kao ortodoksno čistu hrvatsku državu i vjekovni san hrvatskog naroda.

Srpski ali i hrvatski istoričari i publicisti Stepinčevo antijugoslavensko i antisrpsko ponašanje analizirali su uglavnom preko njegovog ratnog perioda, odnosno poslije formiranja NDH, a zaboravljen je njegov negativan karakter, karakter nepovjerljivog osobenjaka (pri tom tvrdoglavo upornog u odbrani svojih ekstremnih stavova i uvjerenja) koji se sedam godina formirao u jezuitskom Germanikumu. Taj karakter se u punom obimu ispoljavao od njegovog postavljenja za nadbiskupa-koadjutora Antunu Baueru u maju 1934. godine, kada sve svoje sile usmjerava na masovno organizovanje hrvatskog seljaštva u antijugoslavenskom i antisrpskom pravcu.

STEPINAC SE LAKO uklopio u "ratujuću crkvu" (ecllesia militans) zahvaljujući svom životnom putu koji je bio prožet odanosti dvoru Habzburga i rimokatoličkom svjetonazoru, uz izraženu mržnju prema šizmatičkim Srbima i Kraljevini Srbiji. Sa takvim odgojem Stepinac je od najranije mladosti dao svoj doprinos borbi "apostolske" Austrougarske protiv srpskog naroda, i to poslije odlaska u vojsku 1916. godine. Uskoro je kao podoficir raspoređen na italijanski front, gdje je ranjen u borbama na Soči. Potom je bio zarobljen i odveden u italijansko zarobljeništvo. Da bi izbjegao boravak u italijanskom zarobljeništvu prijavio se kao dobrovoljac u srpskoj vojsci na Solunskom frontu, gdje je ostao do proljeća 1919, kada je demobilisan u činu potporučnika. Naknadno je iskonstruisana priča da je pobjegao iz zarobljeništva kako bi se priključio srpskoj vojsci. Pisalo se i o njegovom dobrovoljačkom angažovanju na strani Srbije i to tek početkom decembra 1918. kada je rat već bio završen.

Istoričar Ljubo Boban uporno je odbacivao tvrdnje da je Stepinac bio solunski dobrovoljac: "Stepinca je pratio glas solunskog dobrovoljca. No, formalno on to nije bio.

Naime, kao italijanski zarobljenik, a pod uticajem propagande Jugoslavenskog odbora, Stepinac se, poput mnogih Jugoslavena u talijanskom zarobljeništvu, prijavio u dobrovoljce. No, iz talijanskog zarobljeništva pušten je tek početkom decembra 1918. godine. Tada je rat već bio završen, proklamovano je stvaranje jugoslavenske države...

Nakon oslobođenja iz zarobljeništva, kao ranije prijavljeni dobrovoljac, prebačen je u Solun, a zatim u činu potporučnika služio je u Vranju, Gnjilanima i Prištini do sredine 1919, kada je demobilisan u činu rezervnog poručnika, od čega je kasnije tražio razrješenje."

* * * * * * * *

Sedam godina pripreme na jezuitskom univerzitetu

AGRONOMSKI FAKULTET u Zagrebu Stepinac je 1919. godine upisao, pa se kao student učlanio u akademsko rimokatoličko društvo "Domagoj", na čijem čelu su bili tajni "Seniori". Poslije godinu dana prekinuo je studije, da bi 1924. godine otišao u Rim, po preporuci rektora zagrebačkog teološkog fakulteta dr Josipa Lončarića na papsko sveučilište, jezuitsku "Gregorijanu" (jezuitski univerzitet koji je osnovao Ignacije Lojola 1551), gdje je završio filozofiju i teologiju sa dva doktorata.

Čitanje papinske bule o imenovanju Stepinca za nadbiskupa- koadjutora, Foto Profimedija, Muzej genocida, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

Stepinčev biograf Rožman je navodio da se dobro sjećao svog školskog druga Vjekoslava (Alojzija) Stepinca s gornjogradske gimnazije, "mirna marljiva đaka, uvijek skromna i uz knjigu prikovana". Druženje s knjigom prekinuo je rat, koji Rožman detaljnije ne opisuje, već samo navodi da je Stepinac 1918. pao u italijansko ropstvo (bez pominjanja njegovog solunskog "dobrovoljačkog" perioda).

ANTISRPSKI UZORI

UZOR Alojziju Stepincu je bio nadbiskup Bauer i njegovo antisrpsko djelovanje uoči i tokom Velikog rata kada je blagosiljao austrijske (hrvatske) vojnike koji su kretali na Kraljevinu Srbiju. Ratničko raspoloženje koje je ovladalo rimskom Kurijom 1914. prenijelo se i na rimokatoličku hijerarhiju i sve klerikalne stranke u Austrougarskoj monarhiji. Dramatične događaje u leto 1914, koji su završili agresijom Austrougarske na Srbiju, Vatikan je tretirao kao odbranu katoličanstva od srpskog pravoslavnog "pijemontizma" i rusofilstva. Opštoj osudi Srbije i srpskog naroda zbog atentata u Sarajevu na Franca Ferdinanda, konzervativnog zagovornika Austrije kao rimokatoličke "crkvene države", pridružio se i zagrebački nadbiskup dr Antun Bauer.

NAKON RATA studirao je na Gospodarskom fakultetu zagrebačkog sveučilišta, ali se ipak vratio kući "da radi na imanju svoga oca". Tu nije našao mir jer ga je "Providnost" odredila da se obrazuje za svećeničko zvanje. Ubrzo je, 1924. godine, dobio priliku da se obrazuje u Rimu na papinskom "jezuitskom sveučilištu Germanikumu" (njemački zavod, sjemenište i kolegij pri jezuitskoj Gregorijani - N. Ž.). Rožman je Stepinca sreo u Rimu 1928. godine obučenog u crveno odijelo, kakvo nose "Germaničari". U Rimu je studirao punih sedam godina, pa je na kraju dobio doktorate iz filozofije i teologije.

Antun Bauer, Foto Profimedija, Muzej genocida, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

Po povratku u Zagreb nadbiskup Bauer ga je postavio za svog ceremonijala. "Oci isusovci" - njegovi profesori iz Rima i nadbiskup Bauer otkrili su u "skromnom svećeniku dragocjenu dušu, dragocjen biser". Rožman je naročito isticao da je Stepinac pokrenuo časopis Karitas ("ljubav prema bližnjemu"), koji je kao "mirotvorac" i "humanitarac" sam uređivao i ispunjavao.

* * * * * * * *

Alojzije budi velikohrvatske nacionalne strasti

BOLEST ANTUNA BAUERA krajem 1933, i smrt pomoćnog biskupa i generalnog vikara dr Dominika Premuša u februaru 1934. aktuelizovali su pitanje izbora koadjutora (unapred određeni naslednik crkvenog velodostojnika kod katolika) zagrebačkom nadbiskupu. U susretima sa kraljem nadbiskup Bauer je posebno isticao podatak da je Stepinac bio solunski dobrovoljac. O tome je kralj dobio potvrdnu informaciju od vojnih vlasti u Skoplju, nakon čega je pristao na kandidaturu Stepinca, ali je uskoro povukao pristanak.

Alojzije Stepinac sa biskupom Ivanom Šarićem , Foto Profimedija, Muzej genocida, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

Aprila 1934. Bauer je, u pratnji nuncija Pelegrinetija, papinog poslanika, posjetio u Beogradu kralja Aleksandra i tom prilikom rekao: "Veličanstvo, naš narod veli: Kraljeva se ne poriče! Uostalom nuncij je Vaše odobrenje već javio u Rim..." Kralj je poslije toga konačno dao svoj pristanak. Papa je 29. maja telegrafski obavijestio vladu da je Stepinac imenovan za naslovnog nadbiskupa i koadjutora zagrebačkog nadbiskupa s pravom nasleđa.

Od izbora za nadbiskupa-koadjutora Stepinac je svojim delovanjem nastojao da razbudi uspavane velikohrvatske nacionalne strasti, koje su bile umrtvljene razbijanjem stranačkog života u Kraljevini Jugoslaviji uvođenjem diktature 1929. godine. Njegova izuzetna nacionalno-vjerska agilnost oko organizovanja proslava papinog dana, euharističkih kongresa, osvećenja crkava i vjerskih objekata, organizovanja križarskih bratstava i sestrinstava i drugog, razbudila je nacionalno-politički život u "hrvatskim zemljama", i zajedno sa djelovanjem Mačeka dovela do organizovanog Hrvatskog pokreta (1935-1937). U taj pokret su se uključile sve ideološko-političke grane hrvatskog naroda (Mačekovi nacional-liberali, Stepinčevi klerikalci, korporativni frankovci, komunisti...).

Stepinac je podgrevao mržnju u narodu, Foto Profimedija, Muzej genocida, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

Stepinac je u potpunosti bio za jačanje nepolitičke struje u rimokatolicizmu tj. Katoličke akcije (osnovao papa Pije XI 1922). Najjača organizacija Katoličke akcije u Kraljevini Jugoslaviji bili su Orlovi, iz kojih je poslije njihove zabrane 1929. nastala organizacija Križari, koji su 1941. masovno prišli novoj hrvatskoj državi i ustašama Ante Pavelića, formiravši ustašku mladež. Kao organizacije Katoličke akcije križarska bratstva i sestrinstva su s velikim oduševljenjem pozdravila okupaciju, rasparčavanje Jugoslavije i osnivanje NDH. U tom činu križari su vidjeli božiji prst i božiju volju, ostvarenje svih rimokatoličkih nastojanja da se stvori "Sveta Hrvatska" (Croatia sacra).

* * * * * * * *

Nadbiskupovo antisrpsko i antijugoslovensko agitovanje

AKADEMIK MILORAD EKMEČIĆ je, takođe, bio uvjeren da je najznačajnija klerikalna organizacija u Hrvatskoj bila katolička akcija koju je stvarao nadbiskup Stepinac. To je, po njemu, bilo u skladu sa držanjem Rimske kurije i dvojice papa - Pija XI i Pija XII. Postojanje te "nove" Katoličke akcije, po Ekmečiću, "otkrio" je jedan od istaknutih vođa hrvatskog katoličkog pokreta, franjevački provincijal u Dubrovniku Bonifacije Perović. Naime, u svojim Uspomenama iz 1976. pisao je da je katolički svijet uzdrman velikim zbivanjima. Po njemu, "Mahničevo doba (poslije osnivanja Katoličkog pokreta početkom vijeka - N. Ž.) radikalizma je već minulo, naše su oči bile uprte na opasnosti sa Istoka, sve agresivnijega, najprije od hegemonije Srba, a posljednjih godina i od strahovlade komunista. Političke stranke su nestale, ostao je samo narodni front Hrvata okupljen oko seljačke stranke... Političko vodstvo seljačke stranke, međutim, sa razvojem političkih događaja sve manje je zadovoljavalo radikalne zahtjeve, osobito hrvatske mladeži, koja se zbog toga sve više priklanja revolucionarnim planovima Ante Pavelića u emigraciji".

Stepinac je podgrevao mržnju u narodu , Foto Profimedija, Muzej genocida, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

Emkečić je bio mišljenja da je Stepinac "potpuno napuštao držanje prema jugoslavenskoj državi nadbiskupa Bauera (iako je i Bauer u suštini nastupao ekstremno antijugoslavenski - N. Ž.). Još kao koadjutor Bauera, sa pravom nasljedstva na njegovo mjesto, Stepinac "se pregnuo" da reformiše Katoličku akciju i usmjeri je u jednom programskom smjeru. Po Ekmečiću, istoričari nisu znali da je od 1936. stvarao "čistu katoličku akciju", jer je njeno istorijsko postojanje otkrio pomenuti Bonifacije Perović u svojim Uspomenama: "Niko od naučnika, pa ni sudija istražitelja (u sudskom postupku protiv Stepinca) nakon 1945. nije obavješten da je takva Katolička akcija postojala, sem što je na nekoliko stranica pomenuta u memoarima jednog od njenih vođa - Perovića, koji je do 1936. bio u Dubrovniku, kao jedan od vođa ogranka Katoličke akcije (Domagoja), a tada je došao u Zagreb, gdje je i dalje vršio sličnu funkciju".

Milorad Ekmečić, Foto Profimedija, Muzej genocida, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

POD UTICAJEM RIMOKATOLIČKE klerikalno-nacionalističke agitacije (antisrpske i antijugoslavenske) i agitacije mačekovaca, dolazilo je do čestih napada hrvatskih omladinaca na jugoslavenske nacionaliste, naročito u Zagrebu. Napadani su istaknuti građani, umjetnici, književnici. Poznat je slučaj jugoslavenskog nacionaliste, opernog pjevača dr Nikše Štefaninija, koji je 10. oktobra 1935. napadnut u Narodnom kazalištu u Zagrebu tokom predstave (jajima i kamenicama) od klero-frankovačkih učenika. Poslije završene opere izbila je tuča između studenata - jugoslavenskih nacionalista i frankovačko-radićevske (klerikalne) omladine, koja je "bez ikakvog razloga štapovima napala jugonaciona  liste". Uprava zagrebačke policije skretala je pažnju Mačeku na aktivnosti hrvatske omladine "koja po svaku cijenu nastoji da teroriše sve one građane i omladince koji su odani Kralju i Državi". Hrvatski omladinci su naročito izazivali i vršili napade u vrijeme državnih i dinastičnih praznika, crkvenih blagodarenja i na godišnjicu pogibije kralja Aleksandra.

FRATRI NA ČELU USTAŠKIH LOGORA

POVODOM ubistva kralja Aleksandra 1934, koji je stradao od ustaško-makedonske zavjere, književnik Đuro Vilović (poznat kao "Hrvat Četnik") saopštio je da se već onda znalo da duhovnu pastvu po ustaškim logorima u Italiji i Mađarskoj vode fratri - franjevci i jezuiti. Iz dokumenata kojima je raspolagao, Vilović je izvukao sljedeći sintetički zaključak: "Oni utvrđuju (tj. dokumenti) da je katolička crkva u Hrvatskoj kao cjelina, sa svojim konferencijama hrvatskog katoličkog episkopata, nadbiskupima i biskupima, s popovima i fratrima, sa svojim religiozno-crkvenim organizacijama učestvovala u ustaškom pokretu još odavna u Jugoslaviji, odgajala ustaške svoje vjernike po društvima i organizacijama pod različitim pobožnim imenima i nazivima i uvela ih u ustaško djelo veleizdaje, pa i u djela pokolja Srba, otimanja, paleža srpske imovine i svakakvih drugih ustaških zločina".

Nad ljudskim dušama naročito je vladala hijerarhija i svećenstvo "hrvatskog" rimokatoličkog episkopata, posebno nad nacionalnom sviješću srpskog "puka" ali i "puka" drugih naroda od kojih je stvarana uzorita rimokatolička nacija hrvatstva. Perjanica tog rimokatoličkog ispiranja mozga zabludjelim "šizmatičkim" i nevjerničkim ovčicama (ponajviše srpskim), bio je od početka tridesetih godina isusovac - gregorijanac Alojzije Stepinac. Od svih hrvatskih popova i fratara najjači uticaj u stvaranju monstruozne mržnje, fanatične negativne svijesti prema pravoslavnom srpskom svijetu i Jugoslaviji, imao je dakle (pored Bauera, Jegliča, Srebrniča, Mahniča, Šarića, Bonefačića...), nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac.

BONUS VIDEO

Pogledajte više