KULT SVETOG SAVE U CRNOJ GORI: Viševekovno poštovanje osnivača srpske pravoslavne crkve

NVO "Mi znamo ko smo"

10. 01. 2023. u 14:00

U ISTORIJI CRKVE je poznato da je Sv. Sava osnovao Zetsku mitropoliju 1219. godine, preteču Crnogorske mitropolije.

Foto: Arhiva NVO "Mi znamo ko smo"/Muzej revolucije narodnosti Jugoslavije/"Vikipedija"/Arhiv herceg Novi i Kotorski zaliv

Da je Sava Nemanjić utemeljivač Crkve u Crnoj Gori ne spori ni crnogorska separatistička inteligencija. U istoriografiji postoji dilema da li je sjedište Zetske mitropolije prvobitno bilo na Miholjskoj prevlaci kod Tivta ili je tu samo kasnije preseljeno, ili na prostoru današnje Podgorice, ili na trećem mjestu. Godine 1224. Sava podiže manastir na Vranjini, i postavlja Ilariona Šišojevića za igumana i prvog zetskog mitropolita, što u svojem djelu "O istoriji Crne Gore" bilježi i vladika Vasilije Petrović Njegoš.

Prisustvo ličnosti Svetog Save na prostoru današnje Crne Gore svjedoče brojni toponimi: Savina voda i Savin kuk (na Durmitoru), Savina voda (Građani), Savin Bor (okolina Bijelog Polja), Savin lakat (okolina Pljevalja), Savino Polje (kod Bijelog Polja, sada Bistrica, kako su preimenovali komunisti šezdesetih godina minulog vijeka), Savini izvori (kod Gusinja pod Prokletijama, od 1973. Ali-pašini izvori, po Ali-paši gusinjskom, osmanskom feudalcu), Savino oko (izvor ispod Prokletija), Savina (kod Herceg-Novog), Savin izvor u Javljenu u Goliji itd. Poznato je da je Sveti Sava dva puta pohodio Svetu zemlju Palestinu, a u narodu je ostalo predanje da je na putovanje krenuo brodom sa plaže Jaz kod Budve. Simo Šobajić u svojoj knjizi "Starine u Zeti" iz 1892. bilježi narodno predanje da su Sv. Sava i Sv. Simeon Nemanja rođeni na Martinića Gredini kod Spuža. Da je Sveti Sava ostavio trag u tom kraju, možda svjedoče stari toponimi Rastkova livada i Rastkove bare.

Stefan I Tvrtko Kotromanić, potomak kralja Dragutina Nemanjića, krunisao se u prijepoljskom manastiru Mileševa kod moštiju Svetog Save. Kralj Tvrtko je osnovao grad Herceg-Novi 1382, imenovavši ga Sveti Stefan. Poznato je da je kompletna zapadna Crna Gora od Herceg-Novog do Pljevalja pripadala nekadašnjoj Hercegovini, odnosno Vojvodstvu od Svetoga Save. Osnivač vojvodstva bio je vlastelin Stefan Vukčić Kosača koji je sam nosio titulu Herceg od Svetoga Save. Na ornamentu porodičnog grba Kosača nalazi se lav koji u šapi drži ključ, što je simbolisalo ambiciju Kosača da budu čuvari kivota Svetog Save u Mileševi, koja je pripadala ondašnjoj Hercegovini. U manastiru Sveta Trojica, na čijoj je metohiji nastalo naselje iz koga će se razviti grad Pljevlja, prema predanju, čuvana je netruležna ruka Svetog Save koja jedina nije stradala u Beogradu 1594. godine kada su Osmanlije spalile Savine mošti. U istom manastiru čuvaju se još dvije relikvije: žezlo i štap Svetog Save.

U prvoj štampariji na slovenskom jugu, Crnojevići 1494. štampaju crkveni kalendar u kome se, pored nekoliko Nemanjića i drugog arhiepiskopa srpskog Arsenija Sremca, slavi i Sv. Sava. Ivan Crnojević za svoj simbol uzima nemanjićkog dvoglavog bijelog orla, koji se od tada nalazi na spoljnjem zidu oltara Cetinjskog manastira. Božidar Vuković Podgoričanin, osnivač druge po redu srpske štamparije, priredio je i štampao na pergamentu 1538. u Veneciji Praznični minej koji sadrži po jedan tropar i kondak Svetom Savi, kao i jednu završnu večernju stihiru naslovljenu "Slava Svetom Savi".

Crnogorska dinastija Petrović Njegoš je sebe smatrala duhovnim nastavljačima loze Nemanjića i neugašenom varnicom srednjevjekovne srpske crkve i srpske države. U djelu "Istorija o Crnoj Gori" vladike Vasilija Petrovića Njegoša (1754], Sveti Sava, Nemanjići i srpska srednjevjekovna istorija zauzimaju ključno mjesto.

Knjaz Danilo uvodi školsku i državnu slavu Sveti Sava 1856. godine. Od tada, pa sve do 1947. i komunističke zabrane, Sveti Sava se organizovano i svečano slavio u svim crnogorskim zavičajima. Crnogorski kralj Nikola 1913. piše "Pjesmu Svetom Savi" u kojoj odaje velike zasluge srpskom svetitelju.

Danas u Crnoj Gori postiji 15 crkava Svetog Save: u Krajnjem dolu u Ćeklićima kod Cetinja, u Erakovićima na Njegušima, u Pješivcima, u Frutaku kod Danilovgrada u Bjelopavlićima, u Miruši kod Oputne Rudine, dva hrama u Paštrovićima, Savina glavica u Donjem Grblju, gradska crkva u Tivtu, u selu Orah u Pivi (koju je podigao gore pomenuti Stefan Kosača) itd.

Mnoge porodice u Crnoj Gori slave Svetog Savu Srpskog kao krsno ime, a mnogima je prislava. Pomenimo da samo u Drobnjacima čak 27 bratstava slavi prvog srpskog arhiepiskopa kao svoju porodičnu slavu.

Sveti Sava je prisutan i u crkvenom zidnom slikarstvu diljem Crne Gore. Pomenimo neke freske: u manastiru Svete Trojice u Pljevljima, u manjoj Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice u okviru kompleksa manastira Savine u Herceg-Novom, u kapeli manastira Ostorog gdje se nalaze mošti Svetog Vasilija, u manastiru Morači itd.

Ovaj skromni prikaz otkriva samo dio višestoljetnog poštovanja Savine ličnosti na prostoru današnje Crne Gore, ali dovoljno da se dekonstruiše teza o tobožnjem "uvozu svetosavskog kulta u potonjih vijek i po u svrhu posrbljavanja identitetskog koda Crnogoraca". Prvi arhipastir srpske crkve i prvo ime naše kulture je neizostavna ličnost crnogorske povjesnice, ma koliko crnogorski Beskorjenovići razvijali svoje nacionalne halucinacije i kontrafaktualnu nacionalnu istoriju. Da se srpska sva srca s tobom ujedine!

Foto: Arhiva NVO "Mi znamo ko smo"/Muzej revolucije narodnosti Jugoslavije/"Vikipedija"/Arhiv herceg Novi i Kotorski zaliv

Sveti Sava i prepodobni Simeon ikona kotorske škole iz 1796. godine

IMPREGNIRANjE PODSVESTI MLADIM GENERACIJAMA

Nemalo puta smo mogli čuti kako je Sima Milutinović Sarajlija (1791-1847) na neki volšeban način obmanuo najvećeg sina Crne Gore, Petra II Petrovića Njegoša (1813-1851), puneći mu dušu i glavu njemu stranim kosovskim mitom, mitom koji tobože prije Njegoša u Crnoj Gori nije postojao, a koji je Njegoš, ponovo na neki volšeban način, uzdigao na nivo nacionalnog mita i kulturne matrice svih potonjih crnogorskih pokolenja.
Ipak, ovo je samo prva u nizu volšebnosti koje ovaj stav podrazumjeva. Ono što se odmah da primjetiti kao čudnovato jeste činjenica da je vladika Danilo Petrović (1670-1735), čak 67 godina prije rođenja(!) pomenutog Sarajlije, godine 1714, objašnjavao Crnogorcima kako je zbog njihove nesloge morao napustiti bojno polje ne bi li sačuvao živu glavu - govoreći kako: "Mila bi mi bila smrt da ste vi htjeli da svi ujedinjeni izginemo časni i slavno, kao što je to učinio sam Knez Lazar i Miloš Obilić koji ubi cara na Kosovu, pa najzad i sam pogibe sa svojim gospodarom i svih sedam hiljada boraca, što je nas Crnogorce dovelo u ove krše, ostavivši poslije sebe slavu i čast." Odakle vladici Danilu toliko godina prije Siminog rođenja pojam o Kosovu i kako objasniti njegov izbor da se Crnogorcima obrati "po kosovski"?

Kako objasniti to da su istu tu misao gajili i njegovi naslednici Sava (1702-1781), a naročito Vasilije (1709-1766), koji takođe nisu doživjeli ni rođenje Sime Sarajlije. Mitropolit Vasilije je čak napisao i prvu pisanu istoriju Crne Gore, u kojoj do tančina prenosi predanje o onome što se zbilo na Kosovu polju 1389. godine, pripovjedajući kako: "turski car Murat Prvi poče od Azije sakupljati veliku vojsku i krenu pravo na srpsku zemlju. Samodržac srpski knez Lazar nije se tome nadao te posla izaslanike da mole za mir, ali Murat ne htjede ni da čuje o miru. Knez Lazar poče odmah da sakuplja vojsku, da prije izađe pred cara Murata na polje Kosovo. S južne strane bijaše turska vojska, sa sjeverne strane srpska vojska stajaše protiv turske kao rijeka protiv velikoga mora.

Srpsku vojsku je predvodio slavni vojvoda Miloš Obiljević, zet kneza Lazara (...) Miloš ustade i knezu se smjerno pokloni, govoreći: "Milostivi gospodaru, ja sam ti vjeran, tako mi Bog pomogao protiv cara Murata, koga ću sjutra ubiti i cijelome svijetu pokazati svoju vjernost, a svu vojsku predajem tebi, milostivome gospodaru, ali čuvaj se, gospodaru moj, nevjere Vukana Brankovića, koji tebe laže, a nas kleveće. Poći ću rano, cara Murata ću ubiti, a poslije toga ne znam šta će biti."

Foto: Arhiva NVO "Mi znamo ko smo"/Muzej revolucije narodnosti Jugoslavije/"Vikipedija"/Arhiv herceg Novi i Kotorski zaliv

Svetlopis leve ruke, koju Crkva pripisuje Svetom Savi

Vasilije potom prenosi i kako oblasni gospodar Crne Gore, Balša Balšić "treći dan stiže na Kosovo poslije one bitke, koja bi godine 6897. od nastanka svijeta, a od rođenja Hristova 1389, 15. dana mjeseca juna. Balša, u tuzi velikoj što u boj nije stigao, gnjevan bijaše na izdajnika Vuka Brankovića, kojega je poslije svojom rukom ubio. Balša je Zetom vladao do zrelosti sina Jovana Crnojevića."
IAKO postaje jasno da crnogorske vladike o Kosovu zasigurno nije naučio Sima Sarajlija, fanatični skeptik bi i dalje mogao da kaže kako su se ove vladike razmetale svojim znanjem, pišući o bitkama i predanjima za koje prost narod niti je mario, niti je išta znao.

Jedino ostaje nejasno kako je onda taj prosti narod, kad se imao ujediniti u odbranu svoje zemlje protivu Turaka, pred bitku na Krusima, 1796. godine, donosi sledeću zakletvu: "ako bi se naša koji Crnogorac, oli koje selo, ali pleme, ili koja nahija, da bude izdajnik javnijem ili potajnijem načinom, takvoga svi jedinoglasno predaemo vječnome prokletstvu kako Judu predatelja Gospodnja i kako zločestivago Vuka Brankovića, koji izdade Srblje na Kosovo." A da oni "Srblje" i "Kosovo" nisu smatrali nekim stranim tijelom, predmetom umjetničke inspiracije, vidi se iz njihove prethodne zakletve na Martinićima, koja čita: "trudićemo se sa svom snagom i krijepošću da ne dopustimo na sebe i na poslednje naše teški i žestoki jaram Agrjanski, od kojega smo se dosadašnjea vremena, s previsokom pomoći svesilnoga Boga, po izgledu i primjeru blaženopočivšijeh roditeljah i pradroditeljah našijeh, oružjem svojijem branili od vremena i razorenija našega Srpskoga carstva i od dobra poslednjega Principa i Gospodara našega Ivana Crnojevića."

A gdje je Sima Sarajlija u svemu ovome? Pa vjerovatno je bio kući, okružen brigom svojih najbližih, budući da je na dan bitke na Krusima on punio - petu godinu života. I dok su Simi pjevali rođendanske pjesme, vladika Petar I je opjevavao veliku pobjedu na Krusima, klepajući sledeće stihove: "Crnogorci, moja braćo draga! Evo trista i trideset ljeta, od kad naši stari vojevaše, boja biše i krv proljevaše. Pored vjere i slobode drage, da u ropstvo tursko ne upanu, i slobodu ne izgube dragu; čujete li, što Turci govore, kako oni vazda Srblje kore, a nesrećom boja Kosovskoga, kad smo naše carstvo izgubili, od izdaje Brankovića Vuka, njemu za to bilo vječna muka!"

PETROVIĆI SU NEGOVALI ZAVET PREDAKA

Foto: Arhiva NVO "Mi znamo ko smo"/Muzej revolucije narodnosti Jugoslavije/"Vikipedija"/Arhiv herceg Novi i Kotorski zaliv

Freske u starijoj crkvi Uspenja Presvete Bogorodice u manastiru Savina, kod Herceg Novog ; Sveti Sava Simeon Mirotočivi i Sveti Jovan Krstitelj

Godine 6727. postavi se Sveti Sava prvi arhiepiskopom srpske zemlje. Godine 6728. postavi Sveti Sava prvog episkopa zetskog Ilariona Šišojevića u manastir crkve svetog Nikole u Vranjini, koju sagradi sveti Sava", zapisao je vladika Vasilije Petrović u svom "Cetinjskom ljetopisu". Isti onaj vladika crnogorski koji je na kraju svoje "Istorije Crne Gore" sastavio spisak "srpskih arhijereja pored mitropolita crnogorskog", koji je obuhvatao sve srpske zemlje, što one pod Turcima, što one "u ćesarskoj oblasti". Na čelu svih tih arhijereja stoji arhiepiskop pećki koga Vasilije naziva "prirodnim (narodnim) patrijarhom" srpskog naroda. Da su to Crnogorci i Brđani osjećali i znali, vidi se iz toga kako su se prema njemu ophodili. Vasilije bilježi da "kada pobježe Brđanima srpski patrijarh Arsenije Jovanović iz pećkog grada, (...) (pošto ga Turci htjedoše objesiti), (njega) Kuči i Vasojevići ispratiše u ćesarevu vojsku u grad Niš".

Foto: Arhiva NVO "Mi znamo ko smo"/Muzej revolucije narodnosti Jugoslavije/"Vikipedija"/Arhiv herceg Novi i Kotorski zaliv

Obilića Poljana na Cetinju početkom prošlog veka

Bez pećkog patrijarha, prirodnog patrijarha svih Srba, nije bilo ni crnogorske Mitropolije. Vasilijev sljedbenik, Sveti Petar Cetinjski, u svojoj istoriji opisuje kako poslije smrti mitropolita Nikodima: "Crna Gora ostade bez svojega arhipastira i načalnika do dolaska Srbskoga Patrijarha, koji obično sedmo godište dolazaše u Eparhiju crnogorskoga Mitropolita." A koliko su Crnogorci značaja pridavali srpskom patrijarhu svjedoči i to što Sveti Petar Cetinjski tvrdi da je skadarski paša smišljao plan kako da Crnu Gori osvoji "pređe, nego li vrijeme dođe Patrijarhova dolaska u Crnu Goru" jer "Crnogorci ne mogu u tursku zemlju nikoga k Patrijarhu poslati, da ga na stepen Mitropolita proizvede". Dakle, bez Patrijarha nije bilo ni Mitropolita, a bez Mitropolita ni Crne Gore.

Foto: Arhiva NVO "Mi znamo ko smo"/Muzej revolucije narodnosti Jugoslavije/"Vikipedija"/Arhiv herceg Novi i Kotorski zaliv

Savin kuk na Durmitoru

"Godine od Hristova Rođenja 1700. hritonisa se Danilo za vladiku od strane sveosvještenoga patrijarha srpskoga Arsenija Crnogorca u njemačkoj zemlji u mjestu Sečuju (...) Godine 1718. dođe patrijarh Mojsije u Crnu Goru i hritonosa Savu mjeseca januara 25. dan", zapisivao je vladika Vasilije. Kada su Turci nasilno ukinuli Pećku patrijaršiju, njen zbačeni poglavar, Vasilije Jovanović-Brkić, utočište nalazi u Crnoj Gori, gdje ga Crnogorci rado dočekuju. Ovaj "pećki patrijarh koji je mnogo cijenjen u Crnoj Gori", kako su primjetili Mlečani je u njoj, svega godinu dana posle ukidanja Pećke patrijaršije, hirotonisao Savinog naslednika, mitropolita Arsenija Plamenca, šaljući zajedno sa Crnogorcima poruku da ne priznaje ukidanje Pećke patrijaršije.

Foto: Arhiva NVO "Mi znamo ko smo"/Muzej revolucije narodnosti Jugoslavije/"Vikipedija"/Arhiv herceg Novi i Kotorski zaliv

Obilića Poljana u u vreme Kraljevine Jugoslavije

Pećka patrijaršija je, i posle njenog ukidanja, ostala za Crnogorce, riječima Svetog Petra Cetinjskog "mati svijeh srpskijeh crkavah, u koju su patrijarsi naši stojali i koju su cari naši ogradili" i "svega slavenosrpskoga roda prvenstvujuščuja crkva". Oni su bili čuvari i nosioci zavjetne srpske ideje - a njihovi mitropoliti egzarsi tog svetoga trona. I kad nisu mogli više da idu u Peć, oni su pratili srpske patrijarhe i u strane zemlje. Sveti Petar Cetinjski je, zajedno sa crnogorskim glavarima, planirajući njegovo zavladičenje pisao: "Želimo da Mitropolit Crnogorski zavisi od Pećkog Patrijarha. Kada sadašnji Mitropolit umre, pristajemo zasada da njegov naslednik bude rukopoložen u Karlovcima, (...) ali samo dotle dokle Turci vladaju Srbijom, te ne možemo da ga slobodno pošaljemo u Peć."

Foto: Arhiva NVO "Mi znamo ko smo"/Muzej revolucije narodnosti Jugoslavije/"Vikipedija"/Arhiv herceg Novi i Kotorski zaliv

Obeležavanje Svetog Save na Cetinju u devetnaestom veku

Znali su Petrovići ko su i zbog toga su se iznova vraćali na Pećku patrijaršiju, znajući da su od nje potekli...

Foto: Arhiva NVO "Mi znamo ko smo"/Muzej revolucije narodnosti Jugoslavije/"Vikipedija"/Arhiv herceg Novi i Kotorski zaliv

Orlov krš – spomenik Danilu Petroviću , osnivaču dinastije Petrović,podignut 1896.godine

(Istorijski dodatak)

Pogledajte više