MIT O BOGUMILIMA I STVARANJE NOVE NACIJE: Najveće otkriće 20. veka - istina o pravoslavcima u srednjovekovnoj Bosni

U svom tekstu iz 2013, "Čiji su stećci?", on je ustao protiv istorijske istine, o čemu Boris Radaković piše: "Gorčin se dotakao i načina nominacije stećaka. Njegov stav o tom pitanju, kada je reč o učešću Srbije u nominaciji stećaka, najbolje oslikavaju ove reči: "Srednjovjekovne raške i srpske povelje i dokumenti, kao na primjer glasoviti Dušanov zakonik, svjedoče o postojanju i protjerivanju bogumila ili babuna na tim prostorima, pa su oni dio srpske historije isto koliko je i majanska kultura dio meksičke ili Hugenoti element francuske historije."

Unuk Gorčin je uspeo da u jednoj rečenici napiše nekoliko krupnih falsifikata. Idemo redom:

1. Na početku unuk Gorčin razdvaja "raške i srpske" povelje i dokumenta. Ovo nas podseća na današnje, česte, falsifikate u raspravama preko društvenih mreža, gde se nastoji nametnuti nenaučna teza da su srednjovjekovna Raška i Srbija dve odvojene države, a Rašani i Srbi dva odvojena naroda. Istorijska je činjenica da su to dva naziva za jednu srpsku srednjovekovnu državu i dva naziva, pored još nekoliko korišćenih u srednjem veku, za srpski narod.

2. Spomen jeretika u Dušanovom zakoniku, nema veze sa pripadnicima "Crkve bosanske", i svaka paralela između ove dvije grupe je proizvoljna i ničim dokazana.

3. Paralelom između istrebljenja indijanskih Maja i pokolja pripadnika protestantske crkve u Francuskoj, poznatim pod nazivom Hugenoti, samo je nastavak srbofobne propagande o Srbima kao genocidnom narodu. Na to bi se nastavila propaganda o deset genocida nad muslimanima, prisutna kod mnogih publicista ali i u delu naučne ili kvazinaučne javnosti u Federaciji BiH. Jedan od prvih tih "genocida" bila bi borba protiv jeretičkih učenja u srednjovjekovnoj Srbiji.
Dakle, mit o bogumilstvu i danas ima svoju ukorenjenost. Štaviše, kao da se povampiruje, uprkos naučnim dokazima.

MIROSLAV KRLEŽA I DOBRICA ĆOSIĆ

ISTORIJSKA istina je nesumnjiva, ali se, zarad političkih krivotvorina, i dalje mora poricati. Ipak, bez nje nema razumevanja onoga što se u Bosni i Hercegovini zbivalo od 1992. do 1995, a što se zbiva i danas. Zato je Dobrica Ćosić Miodragu M. Petroviću rekao da je njegovo otkriće istine o bogumilstvu kao rimokatoličkoj jeresi višestruko dragoceno, jer se na mitu o bogumilima mnogo radilo u Titovoj Jugoslaviji. Miloslav Rajković beleži: "Kada je preminuli istoričar Milorad Ekmečić pročitao Petrovićev rad Kudugeri - bogumili u vizantijskim i srpskim izvorima i "Crkva bosanska", objavljen 1998, našao je za shodno da da akademiku Dobrici Ćosiću da i on pročita. Ćosić je posle pažljivog čitanja pitao autora zašto ova knjižica nije nigde javno predstavljena. "Zašto bih ja to predstavljao javno, ako vredi, ako je zaista novina, samo će da se predstavlja", odgovorio je. Tom prilikom Ćosić je ispričao: "Bio sam mlad kada sam slušao Krležu da priča o bogumilima. Pred njim sam se tada osećao inferiorno, jer mi to pitanje nije bilo dovoljno poznato, a on je mnogo znao. Ali sada vidim o kakvoj se zabludi radilo, i, ako ima otkrića u istoriografiji ovoga veka, to je to."

Zato nastavljamo sa iznošenjem dokaza o bogumilstvu. Istina će nas osloboditi.

SVEŠTENIK DR RADOSLAV GRUJIĆ: PAPIN KRIŽARSKI RAT PROTIV PRAVOSLAVACA

KADA JE ENERGIČNI papa Inoćentije III, od čijeg vremena započinje inkvizitorski rad u svima zemljama koje nisu priznavale papske vlasti, 1199. godine, saznao, od ambicioznog zetskog gospodara rimokatolika Vukana, da bosanski ban Kulin nije odan Rimskoj crkvi već razvija svoju nacionalnu Bosansku crkvu, papa je pisao ugarskom kralju Emeriku; da opomene bana Kulina, da se odvrati od "jeresi", a ako ga on ne bi poslušao neka se vojskom provali u Bosnu, zaposedne je i iz nje protera i bana i sve one koji neće da se odreknu jeresi. Na Emerikovu opomenu Kulin je odgovorio da, po njegovom mišljenju, njegova crkva ispoveda pravu hrišćansku veru i da će stoga poslati u Rim svoje ljude da se pred papom opravdaju. To opravdanje izvršeno je tek 1203. godine pred papskim izaslanikom, kome su pretstavnici Crkve bosanske morali dati pismenu izjavu: da će se pridržavati naredaba i zapovedi svete Rimske crkve, i u životu i u ponašanju svom, i da će joj biti poslušni i živeti po njezinim propisima.... pa se zato najpre odriču šizme, kojom su ozloglašeni bili i priznaju Rimsku crkvu za svoju majku i glavu celoga crkvenog jedinstva. In primis abrenuntiamus scismati, quo ducimir infamati, et Romanam ecclesiam matrem nostram caput totius ecclesiastice unitatis recognoscimus. Ban Kulin je ovom izjavom prvaka svoje crkve uspeo da otkloni tešku ratnu opasnost od svoga naroda, ali je u Bosni i dalje ostala nacionalna crkva sa slovenskim bogosluženjem i obredima, čiji su predstavnici episkopi samo formalno priznavali papsku vlast. A kada se o tome saznalo na papskoj kuriji, papa je toliko bio ogorčen, da je 1221. godine vrlo energično pozvao ugarskog kralja Andriju i sve ugarske katoličke episkope, da "moćno i muževno" istupe protiv Bosanaca "kako bi ih uništili".

KRALjU ANDRIJI nije bilo zgodno da tada s vojskom napadne Bosnu, nego je celu njenu oblast ustupio katoličkom nadbiskupu Ugrinu slovenske nacionalne crkve u Bosni. Papa je odobrio to ustupanje Bosne ugarskom arhiepiskopu i sam pozvao nadbiskupa da posao svoj vrši energično i propoveda čak i sam krstaški rat protiv nepokornih Bosanaca. Nadbiskup je poslušao papu i našao čak jednog vojskovođu, sestrića ugarskog kralja Andrije, i dao mu sredstva za opremu vojske. To je bio Jovan Anđel. Ali Anđel nije uspeo da preduzme ništa protiv Bosanaca i pored urgencija kaločkog nadbiskupa i samoga pape. Tako je narodna crkva u Bosni ostala na miru i upravljala se dalje po svojim običajima i navikama. Ali, kada je novi papa obavešten da je Bosna i dalje ostala u svome "krivoverstvu", on je za novog bosanskog biskupa postavio jednog stranca iz reda dominikanaca, koji su protiv neposlušnih "jeretika" neretko upotrebljavali i lomače; a ujedno je 1233. pozvao gospodara Hrvatske i Dalmacije, vojvodu Kolomana, brata ugarskog kralja Andrije, "da udari na Bosnu i pomogne pravoj veri". Da bi verski rat protiv Bosne dobio što izrazitije obeležje pravog krstaškog rata, papa je dao pravo poslatom biskupu, da može izraziti oproste od grehova svima onima koji se prijave u tu krstašku vojsku, isto onako kao što se daju krstašima za Svetu zemlju. Radilo se dakle o tome, da se u nacionalnoj slovenskoj Bosni ponovi u svoj strahoti krstaški pohod na Albigenze i Tuluzu, gde se nije štedelo ni staro ni mlado, i gde je klano i rušeno sve da se dokaže kako je "Božji gnev divno besneo".