VASPITAČI UOČE SIMPTOME PRE RODITELJA: Stručnjaci upozoravaju na hiperkinetski sindrom, koji je poslednjih godina sve prisutniji kod dece

Јованка СИМИЋ 28. 04. 2022. u 13:30

U SVAKODNEVNOM razgovoru, opisujući svoje dete, roditelji vrlo često hvatajući se za glavu upotrebljavaju reč „hiperaktivan“ misleći na nestašluke svog naslednika, a ne znajući, pritom, šta u medicini zaista podrazumeva poremećaj hiperaktivnosti, odnosno hiperkinetskog sindroma (ADHD). A kada vaspitač ili učiteljica preporuče da odvedu svoje dete kod psihologa, roditelji to s nevericom prihvataju, a ponekad i odbijaju da to učine.

Foto: Shutterstock

Ipak, po rečima prof. dr Vladimira Kneževića, upravnika Klinike za psihijatriju na UKCV u Novom Sadu, kako je ovaj poremećaj sve prisutniji među decom, roditelji se u poslednjih pet do deset godina češće obraćaju stručnjaku za pomoć.

profesor doktor Vladimir Knežević/Foto: N. Karlić

- Hiperkinetski sindrom je neurorazvojni poremećaj dečje dobi, a karakteriše se slabošću pažnje, hiperaktivnošću, impulsivnim ponašanjem, kao i posledičnim funkcionalnim oštećenjima. Istraživanja ukazuju da su roditelji dece koja su naknadno dijagnostikovana sa hiperkinetskim poremećajem najčešće inicijalno primećivali zahtevno ponašanje, popuštanje u školi ili vrtiću, stalnu povišenu aktivnost, bučnost, razdražljivost, agresivnost i dezorganizovanost.

SRBIJA NEMA SVOJ REGISTAR

 Postoje li podaci o učestalosti ADHD kod dece u Srbiji?

- Ne postoje, a to je posledica kako nepostojanja registra ove bolesti, tako i nedopustivo čestog neprepoznavanja ovog poremećaja. Procenjuje se da prevalanca javljanja hiperkinetskog poremećaja u školske dece na globalnom nivou varira od 4 do 12 odsto te je, zasigurno, slična učestalost ovog poremećaja i u našoj zemlji.

 U kojem uzrastu se najčešće takvi simptomi počinju ispoljavati?

- Najčešće do pete godine života, ali se dijagnoza postavlja i tretman započinje oko sedme godine života zbog potrebe za detaljnijim i dužim medicinskim posmatranjem i sprovođenjem dijagnostičkih procedura kao što su - isključivanje postojanja eventualnih telesnih bolesti kao uzroka simptoma poremećaja pažnje i hiperaktivnosti, kao i psihološkim testiranjem. Sve to je u cilju prevazilaženja eventualnog pogrešnog dijagnostikovanja.

 Koje pokazatelje lekar treba da ima da bi sa sigurnošću uspostavio dijagnozu?

- Potrebno je da dete ima smetnje u sve tri dimenzije hiperkinetičkog poremećaja, tj. potrebno je da dete ima oštećenje pažnje, da je hiperaktivno i da je impulsivno. Pomenuti simptomi moraju trajati najmanje šest meseci. Pored toga, potrebno je da simptomi postoje u najmanje dve situacije - u predškolskoj ustanovi ili školi i u kućnim uslovima, kao i da ovi simptomi prouzrokuju značajan poremećaj društvenih, školskih i porodičnih aktivnosti.

Foto: Shutterstock

 Da li što ranije otkrivanje simptoma ujedno omogućava i njihovo uspešnije i brže korigovanje?

- Vremenski period koji protekne od prvog ispoljavanja simptoma mentalnih poremećaja do javljanja stručnjacima iz oblasti psihijatrije ili psihologije razvojnog doba je veoma dug, nekada i više godina. Problem predstavljaju dugotrajne, postepene promene na psihičkom planu kod dece i adolecenata, koje se, ukoliko se kasno prepoznaju, veoma otežano leče i onemogućavaju postizanje punog stepena oporavka kod ove izuzetno osetljive populacije.

DEČACI ČEŠĆE OBOLjEVAJU

 Kako medicina objašnjava to što su višestruko ovi poremećaji prisutni kod dečaka nego kod devojčica?

- U stručnoj literaturi se navodi da je odnos prevalence poremećaja između dečaka i devojčica različit i kreće se od 3:1 do 9:1 u korist dečaka. Najčešće se pominje teorija koja ovakvu razliku objašnjava većom genetski prenosivom vulnerabilnošću kod dečaka.

 Koji simptomi najčešće zbunjuju lekare?

- Kao jedan od veoma važnih razloga za neprepoznavanje ovih poremećaja je i činjenica da su čak i pedijatri, lekari opšte prakse i medicinske sestre u okviru sticanja formalne edukacije u najvećoj meri okrenuti somatskim bolestima i da veoma često čak i veoma jasnu simptomatiku, zbog nedostatka iskustva i edukacije iz oblasti mentalnog zdravlja, ne uspevaju da prepoznaju. Važno je naglasiti da se danas većina mentalnih poremećaja, uključujući i hiperkinetski poremećaj, uspešno leči i da najveći broj dece sa ovakvim smetnjama nastavlja nesmetano svoj život u zajednici.

 Kako roditelji,nastavnici, psiholozi i pedagozi zajedno mogu da obezbede emotivnu podršku detetu sa hiperkinetskim poremećajem?

- Tretman dece sa hiperkinetskim poremećajem, pored medicinskog lečenja, zahteva sveobuhvatan pristup. Neophodno je usmereno zajedničko delovanje zdravstvenog i školskog sektora, kao i celokupnog društva i porodice u cilju olakšanja prevazilaženja prepreka sa kojima su, zbog simptoma osnovnog poremećaja, suočena ovakva deca. Nephodno je da dete u svim segmentima svog funkcionisanja oseti da ima razumevanje i podršku kako bi bezbolnije i lakše ušlo u tretman i kako bi se na najadekvatniji način reintegrisalo u porodične, edukativne i socijalne tokove.

Foto: Shutterstock

 Kako samom detetetu na prijemčiv način objasniti njegovu bolest?

- Mora se naglasiti da je od suštinskog značaja da dete koje ispoljava simptomatiku hiperkinetskog poremećaja, naravno s obzirom na svoj uzrast i stepen zrelosti, kod sebe treba da prepozna ponašanja koja nisu adekvatna sa ciljem da i sopstvenim uvidom i motivacijom učestvuje u prevazilaženju neprihvatljivih ponašanja.

 Koji su najkorisniji saveti za roditelje u načinu ophođenja prema hiperaktivnom detetu? 

- Roditelji imaju zahtevnu i ulogu, ali i oni sami doživljavaju značajan stres tokom perioda u kojem se bore za doborbit svog deteta. Najčešće roditelji prijavljuju iscrpljenost, izolaciju, anksioznost, iritabilnost, kao i osećaj bespomoćnosti i beznadežnosti. U cilju podrške svom detetu, što svakako mora biti fokus aktivnosti, potrebno je pokazati strpljenje, razumevanje i podršku što zasigurno doprinosti lakšem prevladavanju svakodnevnih izazova ovog poremećaja.

Pogledajte više