FELJTON - ZA RUKOVODSTVO PARTIJE SREM JE BIO U HRVATSKOJ

Piše Đuro Zagorac

16. 09. 2022. u 18:00

I HRVATSKI državni arhiv objavio je 1995. godine publikaciju "Izvori za hrvatsku povijest" - u kojoj se nalazi i odeljak "Hrvatska istočna granica u dokumentima 1945-1947". Na početku se konstatuje da je "nerešeni status" Srema bio "izvor sukoba" između političkih rukovodstava Hrvatske i Vojvodine.

Foto "Vikipedija"

Navedena je tu i kraća istorija Srema, prema kojoj je ova oblast uvek bila deo Slavonije, pa i u vremenu kad je ona bila pod vlašću Ugarske. Srem je bio i deo Nezavisne ratne Hrvatske. Njegove granice prema Srbiji doprle su do Beograda.

I oni, koji su se borili za opstanak Jugoslavije, KPJ i njeni partizani, Srem su računali za hrvatski prostor. Tu je naveden i važan argument: vrhovni štab je 1942. godine osnovao treću hrvatsku "operativnu zonu", koja je obuhvatala Slavoniju i "Srijem do Beograda". Tu je i drugi ratni argument oličen u ličnosti velikog revolucionara Nikole Grulovića. Nikola je bio komesar Fruškogorskog odreda i aktivno je učestvovao u pripremama za zasedanje ZAVNO Hrvatske. Kao delegat iz Hrvatske, Nikola ja bio i većnik AVNOJ-a, koji je udarao temelje druge Jugoslavije.

INAČE, u biografiji Grulovićevoj, koji je bio učesnik Oktobarske revolucije, među osnivačima Užičke republike, ne pominju se njegove aktivnosti u ZAVNOH-u. On jeste poslat u Srem da organizuje ustanak, a kako je stigao do AVNOJ-a, ne pominje se.

Navodi se dalje, da je Narodnooslobodilački odbor Srema smatran "sastavnim delom Hrvatske", ali da ga je istovremeno partijsko rukovodstvo Vojvodine tretiralo kao svoj. Partijski vrh je bio jasan: boriti se za pokrajinu u kojoj će biti - Banat, Bačka, Baranja i Srem.

Sledi i ovaj podatak, kao argument koji ide u prilog Hrvatskoj: u oktobru 1944. godine, vrhovni komandant je naredio uvođenje vojnog stanja na područjima - Banata, Bačke i Baranje. Znači, u Vojvodinu - bez Srema.

A onda i na sednici Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine, 6. aprila 1945. godine doneo je odluku da se pokrajina priključi federalnoj Srbiji!

Šta se priključilo, koje teritorije?

Vojvođani su bili odlučni: to su Banat, Bačka, Baranja i Srem.

Polako, tek će se videti...

HRVATSKA vlada je odmah formirala dve komisije za svoje razgraničenje. Jedna za razgraničenje sa Mađarskom i Italijom i druga sa Vojvodinom, odnosno Srbijom. Komisije su predvodili vodeći političari uz podršku eksperata. Komisiju za granicu sa Vojvodinom predvodio je Pavle Gregorić (1892-1989), a ona se, kazuju dokumenti, nalazila pod "najvišom pozornošću" Hebranga i Ivana Krajačića. Hebrang je bio najmoćniji član Politbiroa CK KPJ.

Kad se situacija donekle razbistrila, kad je Hrvatima postalo jasno da će dobiti Baranju, a izgubiti deo Srema, prvi se oglasio Gregorić sa svojim primedbama, koje je predočio najvišim saveznim organima, državnim i partijskim. Glavna Gregorićeva zamerka bila je da se "marginalizuje pitanje Hrvata" u severozapadnoj Bačkoj i što se "pripadnost Srijema" Vojvodini obrazlaže "sudjelovanjem" u vojvođanskim brigadama.

VOJVOĐANIMA se žurilo, pa kad su raspisani prvi izbori, oni su ih organizovali na svim teritorijama, koje su smatrali svojim. I tu ih je sačekao Gregorić, upućujući novi protest na prava mesta. Zatražio je odlaganje izbora u Vojvodini, a kao razloge navodio:
- Što nisu određene granice Vojvodine.

- Što se u Vojvodini danas nalaze pojedini delovi Hrvatske, koji nisu nikad pripadali Vojvodini.

- Što odluka o sprovođenju izbora u Vojvodini sadrži "odredbe koje ne odgovaraju demokratskim principima"... (Ovde se misli na izostavljanje, u biračkim spiskovima, pripadnika ustaških porodica).

Gregorić je brojne svoje zamerke i detaljno obrazložio, ali i zamutio arhivske izvore za hrvatsku povijest. On je protestovao pre nego što je formirana Đilasova komisija i iznela svoj predlog razgraničenja. Arhivari u Zagrebu pretpostavljaju da je bilo komisija i pre, a kao dokaz navode svedočenje Vladimira Dedijera izneto u "Prilozima za Titovu biografiju". Dedijer je citirao pismo Edvarda Kardelja (1910-1979), upućeno upravo Titu, u kome je navedeno:

"...da je Andrija Hebrang na svoju ruku poslao jednu garnituru rukovodilaca u Mesni komitet u Sremskoj Mitrovici i da ih priključi CK KP Hrvatske."

KAD SE situacija razbistrila, kad je Hrvatima bilo jasno da će dobiti Baranju, a izgubiti istočni Srem, prvi se napadno oglasio Pavle Gregorić sa svojim zamerkama. Prvi je i neprincipijelno istrčavao.

Autori navode da raspoloživi dokumenti jasno ukazuju da su Hrvati zastupali "istu liniju" u razgraničenju sa Vojvodinom, odnosno Srbijom. Zato im nije jasno zašto se na kraju Gregorić "izgubio" - njegovo ime se nije pominjalo kad se i odlučivalo.

Da Pavle nije namerno žrtvovan?

U objavljenim dokumentima nema pomena o ultimatumu koji su Hrvati tada postavili: Ako Vukovar ne bude hrvatski, onda "rat!".

U pismenoj formi možda tog ultimatuma i nema, ali se tako govorilo i čulo.

U objavljenim dokumentima Hrvatskog arhiva razjašnjeno je i pitanje Iloka, grada na Dunavu. Đilasova komisija je predložila, a Politbiro partije i Predsedništvo AVNOJ-a usvojilo, da ovaj grad sa okolinom pripadne Vojvodini, a na kraju - otišli su u Hrvatsku.
Arhivari tvrde da je Ilok pripojen Hrvatskoj posle sprovedenog referenduma. O tome nema dokumenta u arhivima Jugoslavije i Srbije.

GRANICE NISU TRAJNE


IAKO je uspostavljena granica između Hrvatske i Vojvodine, odnosno Srbije, na sastanku Politbioroa CK KP Jugoslavije i Predsedništvo AVNOJ-a, proglašena privremenom, nijedna strana, bar do 1995. godine nije zahtevala da se ona prevede u trajnu. Bar takvog dokumenta nema u arhivima. Po ponašanju hrvatske strane, pre će biti da zahtev nije samo još arhiviran?

Pogledajte više