FELJTON - STEPENICE ZA USPON NA VRH SVETA: Mlad igrač je kao trska - brzo raste, ali se i brzo lomi!

Svetislav Pešić

21. 12. 2021. u 18:00

U TIŠINI Stare planine stvarala se jedna od najčuvenijih generacija u evropskoj košarci, možda i u svetskoj, pošto za američki drim tim, ne možemo da kažemo da je stvoren od jedne generacije.

Svetislav Kari Pešić, Foto Iz privatne arhive Svetislava Pešića

Momci koji će za tri uzastopna leta uzeti tri zlata: evropsko kadetsko 1985. u Ruseu (Bugarska), evropsko juniorsko 1986. u Gmundenu (Austrija) i svetsko omladinsko 1987. u Bormiju (Italija). Kasnije će neki od njih postati velika imena evropske i NBA košarke, a neki od njih će ući u Dvoranu slavnih. Naši zajednički uspesi bili su plod temeljnog, dobro koncipiranog rada. U procesu selekcije nisam učestvovao sam, ali sam kao trener odlučivao koji dečak ide napred, ko će da igra na kojoj poziciji i slično.

Zahvaljujući mojim drugarima, pre svega direktoru spoljne trgovine "Tigra" Baji Paniću i generalnom direktoru "Tigra" Draganu Nikoliću, dobili smo tada izvanredan teren koji deca i danas koriste, ali i neki klubovi koji dolaze tamo na pripreme. Na tom terenu, na Staroj planini, ja sam zapravo i postao trener. Iako sam već radio kao profesionalni trener Bosne i imao iza sebe neke klupske trofeje (Prvenstvo, Kup), duboko u sebi sam osećao da mi je nedostajala ta baza, rad s mladima, na njihovom usavršavanju i kao igrača i kao ličnosti. A mlad igrač je kao trska: brzo raste, ali se i brzo lomi!

POSLE Pirota nastavljali smo pripreme na Igmanu. Želeli smo nadmorsku visinu nalik onoj u italijanskom skijaškom centru Bormiju. Igman, jedno od borilišta na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu 1984, visok je 1.500 metara. Odmah pored olimpijske skakaonice nalazi se 250 izuzetno strmih stepenika koje smo zamišljali kao uspon na krov sveta. Neki igrači verovatno i danas imaju noćne more od tih stepenika.

Dok smo na Igmanu privodili kraju pripreme za šampionat u Bormiju, iz Italije je došla vest o poplavama i klizištima u Lombardiji, i to u neposrednoj blizini Bormija. Samim tim pojavila se mogućnost da se šampionat otkaže ili odloži. Dve nedelje kasnije mediji su objavili da je na desetine ljudi izgubilo život i da je razorena čitava jedna regija. Prvenstvo je kasnilo nekoliko dana, ali je ipak počelo 29. jula. U iščekivanju odluke da li će se igrati, svi smo bili potišteni. Postojala je mogućnost da čitav trud padne u vodu, a znali smo koliko je treninga, putovanja i utakmica bilo iza nas. Želeli smo da uđemo u istoriju kao prva jugoslovenska selekcija koja je u tom uzrastu osvojila prvenstvo sveta. Na prva dva šampionata, u Brazilu 1979. i Španiji 1983, Jugoslavija nije uzela medalju.

UTAKMICU SA AMERIKOM OBELEŽIO KUKOČ

PRVU utakmicu sa Amerikom obeležio je, naravno, Toni Kukoč sa njegovim i danas važećim rekordom: 11 trojki iz 12 pokušaja. Nebojša Ilić je postigao 21 poen. Kukoč je bio najbolji strelac, ali i više od toga. Jednostavno, imao je dobar, izgrađen šut. Ušao je u ritam, pogodio prva dva šuta, a kasnije su igrači to prepoznali i - po onom starom pravilu - spontano nastavili da traže najboljeg u tom momentu. Najvažnija karakteristika našeg tima, pored individualnog kvaliteta i kontinuiteta koji smo gradili kroz treninge i takmičenja, bila je izuzetno dobra adaptacija na sve vrste odbrane protivnika i veoma dobro izgrađen balans između centarske i spoljne linije.

IPAK iz Bormija je stigla vest da će se prvenstvo igrati. U našem hotelu na Igmanu nastalo je neopisivo slavlje. Naravno, bili smo svesni tragedije koja je zadesila Italiju, mnogo izgubljenih života, neprocenjive materijalne štete i atmosfere u kojoj se nalazio Bormio. Bilo nam je žao tih ljudi, njihovih porodica, ali život je išao dalje.

Svetsko prvenstvo u Bormiju je - svi se slažu - po kvalitetu ekipa, igrača i utakmica bilo ravno dotadašnjim svetskim prvenstvima za seniore. Odigrali smo sedam utakmica, od toga četiri protiv veoma jakih protivnika: sa Australijom, Nemačkom i dva puta s Amerikom. Svi pamte samo duele s Amerikancima i sude o nama po tome, ali Australija je bila fantastična ekipa u kojoj su igrali i potonji NBA igrači Luk Longli, Šejn Hil i Mark Bratke. Nemci, koje smo savladali u polufinalu, došli su sa svojom najtalentovanijom generacijom svih vremena, u kojoj su odskakali Henrik Redl i Hening Harniš koji su bili i jedan od razloga što sam kasnije prihvatio ponudu Košarkaške federacije Nemačke. Italija je osvojila bronzu sa izuzetnim igračima, kao što su Fernando Đentile, Rikardo Pitis, Stefano Ruskoni i Davide Pesina. Sovjetski Savez je imao solidan tim sa Sergejom Babkovom i Gundarsom Vetrom.

ATMOSFERU u ekipi najbolje odslikavaju reči Aleksandara Saše Đorđevića: "Moja prva pomisao kad pričam o tim danima je da smo bili neverovatno moćna ekipa. Uopšte nisam mogao da zamislim da možemo da izgubimo od bilo koga, pa ni od Amerike."

Bili smo silni protiv Kine i Nigerije, a onda je došla Australija, izuzetno vođena od trenera Patrika Hanta, koja je bila pravi test za nas. Znali smo ih vrlo dobro jer su nam bili gosti na pripremama u Sarajevu. Naš neki prvi cilj bio je upravo da pobedimo Australiju, što bi trebalo da bude podstrek za Ameriku i sve drugo što sledi. Savladali smo je sa 13 poena razlike.

Usledio je meč četvrtog kola u grupi protiv Amerike čije smo igrače takođe poznavali.

Većina naših momaka, poput Divca i Đorđevića iz Partizana, Pecarskog, koji je studirao u Americi, ili oni koje sam trenirao u Bosni, imali su dodir s njihovom košarkom. U to vreme jugoslovenski klubovi i reprezentacije odlazili su na turneje po Americi i tamo igrali protiv koledža. Nekad su to bili i najbolji NCAA koledži. Američki selektor Leri Braun sa Univerziteta Kanzas sastavio je izuzetno jaku reprezentaciju iz koje su maltene svi ubrzo nastavili karijere u NBA. Već u prvoj sezoni posle Bormija osvojio je NCAA sa

Kanzasom a posle je ušao u istoriju kao jedini trener sa titulama i kolečke lige i NBA.

DOK smo se pripremali za utakmicu s Amerikom, setio sam se utakmice koju sam sa Bosnom imao u Las Vegasu. Tada je igrao Stejsi Ogmon, fantastičan levoruki igrač na poziciji tri, nekad četiri, koji se našao i u Braunovoj selekciji. Razlog više što smo ih dobro skenirali bilo je to što su se pripremali u Evropi. Kad je šampionat pomeren zbog katastrofe u Italiji, ostali su u Nemačkoj gde su sparingovali s Nemcima. Dobro smo ih snimili, ali siguran sam da su oni znali više o nama nego što smo mi o njima.

Ali u svakom slučaju mi se nikada nismo pripremali za drugoga. Naša velika prednost je bila uigranost. Odigrali smo zajedno veliki broj utakmica i pre juniorskog prvenstva Evrope u Gmundenu, a i kasnije, mi smo odigrali mnogo mečeva i to protiv seniorskih ekipa i reprezentacija. Tokom sezone okupljali smo sve kandidate na takozvane kontrolne treninge u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Mi smo i na taj način gradili kontinuitet, razvijali timski duh. Imali smo ogromno samopouzdanje. Naravno osećala se nervoza pred našu utakmicu sa Amerima jer do tada s njima nismo igrali.

SUTRA: "Beli Harlem" stasava u Bormiju

Pogledajte više