FELJTON - LAKI NOVAC I RATOVI VALUTA: Zaduživanje ima cenu, a ona se zove - kamata

Momir Bulatović

16. 07. 2021. u 18:00

SPREGA besramno bogate manjine i neshvatljivo korumpiranih političara dovela je do finansijske krize globalnih razmjera.

Foto Arhiva

Tragedija biva potpunija jer taj isti krug moćnika (uspješno) širi iluzije kako jedino oni mogu da uklone nevolju koju su sami stvorili.

Odnosno, što mnogi vjeruju da tako jeste, i strpljivo podnose agresivne gluposti dnevno servirane od ove družine i njenih plaćenika.

Jedan od dosadnijih poslova na svijetu je praćenje finansijskih izvještaja. Čak i vrijedni američki studenti ekonomije imaju posebne kurseve "Kako čitati poslovne vijesti", ali se redovno žale da ništa ne uspijevaju da shvate. Iza beskrajnog niza, na čudan način poređanih brojeva, kolona i tabela trebalo bi saznati šta se dešava u realnom svijetu novca, robe, zarada, trgovine.

VEĆINA odustane na prvim koracima i time pravi očekivanu grešku. Grešku na kojoj se zasniva dobar dio moći struktura koje nastoje da se bogate upravljajući siromaštvom većine. Oni malobrojni, koji čitaju i "kopaju" po brojevima, naći će zlatni rudnik saznanja.

Naravno, glavni mediji neće pokazati ni trunku interesovanja, ma kako spektakularni zaključci im bili nuđeni.

Brojevi imaju svoje stvarno značenje. Oni označavaju realne stvari, ono što postoji. Njima možete ili ne morate da poklonite pažnju, ali će oni u svakom slučaju zadržati svoj značaj.

Kada će to biti shvaćeno i od kolikog broja ljudi, govori o percepciji stvarnosti, a ne o njoj samoj.

KADA se kaže da američki javni dug iznosi 16 triliona (hiljada milijardi) dolara, onda je to u domenu apstrakcije. Tu je cifru veoma teško zamisliti, pa je realno očekivati da nikoga posebno ne uzbuđuje. S druge strane, radi se o dugovanjima najmoćnije i najagresivnije sile na svijetu, pa se i američki državljani (a kako ne bi i mi iz ostatka svijeta) prepuštaju uvjerenju da će stvar biti riješena sama po sebi.

Ali, pogledajmo brojeve. Javni dug SAD 2012. bio je 14,7 triliona dolara. Godinu ranije iznosio je 11,9, a 2005. godine bio je 7,9 triliona dolara. Dakle, za sedam godina, dok je američka privreda bila u stalnoj stagnaciji, njen državni dug je udvostručen. A stanje u svim sektorima koje kontroliše i za koje garantuje država postalo je lošije. Agencije za osiguranje hipotekarnih kredita svakih nekoliko mjeseci traže multimilijarderske pozajmnice. Veliki privredni sistemi kao željeznica, razvojne i eksportne banke takođe su na državnim jaslama, jer njihov bankrot odlažu samo državne garancije. Penzioni fond državnih činovnika je već 2011. iskazao manjak od 2,5 triliona dolara.

AMERIKA UZOR ZA POSLOVNI SVET

AMERIKA je uzor za sav poslovni, a posebno finansijski svijet. "Evropska centralna banka", rješavajući krizu evra, primjenjuje identična sredstva i to čini sa još većim intenzitetom. Ideja je jednostavna koliko i pogrešna. Naime, smatra se da će novac koji se jeftino pozajmljuje poslovnim bankama od strane centralne, emisione banke, biti plasiran kao povoljni krediti privredi i stanovništvu. Time će biti podstaknuta tražnja (potrošnja), što će dovesti do rasta privrednih aktivnosti i izlaska iz recesije. Novac se, dakle, nudi po povoljnoj cijeni (faktički, džabe) i u neograničenim količinama. Ali, gdje je efekat? Zašto nema rasta, nego se umnožavaju sve lošije prognoze i rezultati?

ZADUŽIVANjE ima svoju cijenu, a ona se zove - kamata. Američka vlada je 2012. na ime kamate platila 359 milijardi dolara. Godinu ranije to je bilo 454 milijardi, još ranije 413, i 383 milijarde prije toga. Sveukupno, plaćeno je preko dva triliona kamata Kini i ostalim povjeriocima u posljednjih pet godina. Kina je, što je odavno poznato, najveći kupac američkih obveznica putem kojih Ministarstvo finansija puni američki budžet i fondove.

U prvom fiskalnom kvartalu 2013, kamate su iznosile 133 milijardi. To je najveće plaćanje kamate u istoriji SAD-a. Ali, da bi se shvatio ovaj red veličina, trebalo bi ukazati da cjelokupan poreski prihod od američkih korporacija u 2012. nije bio dovoljan da se pokrije ni polovina sume za plaćanje kamata. Stoga, kada državne obveznice dospiju za plaćanje, vlada izdaje nove kojima pokriva dospjele i problem gurne pod tepih. Time dug i kamatu uvećava do istorijskih razmjera.

ZAVISNO od stepena "zrelosti", američke državne obveznice, u godinama koje slijede, predstavljaju obavezu od oko pet triliona dolara godišnje. Radi se o iznosu koji je skoro tri i po puta veći od svih godišnjih poreskih prihoda u Americi. Stoga je potpuna neistina tvrdnja da država troši novac poreskih obveznika. Država troši novac koji nema, a koji stvara prodajom obveznica koje kupuju banke i investicioni fondovi. Oni, takođe nemaju taj novac nego ga pozajmljuju od centralnih banaka svojih država.

Čitav ovaj (samo naizgled) suludi sistem, duhovito je opisao američki analitičar Šah Gilani: "Kongres troši novac, ali nema novca kojim bi to platio. Stoga on pozajmljuje... Pozajmljuje od Federalnih rezervi. Ali, da nema FED-a koji štampa novac i daje ga Kongresu, ove glavonje se ne bi izvukle sa svojim garantovanim pravom da troše novac koji nemaju i da nas plaćaju kako bismo ih zadržali u njihovim kabinetima."

STOGODIŠNjI prosjek kamate na američke državne obveznice je 4,64 procenta, pa se to može uzeti kao realna cijena američkog zaduživanja. Sada nastaje problem. Kada bi se podigla kamatna stopa na 4,64 odsto, američki javni dug bi porastao za 148 odsto. Postao bi, dakle, za jedan i po put veći od sadašnjeg.

Stoga kamatna stopa mora da ostane nepromijenjena. Ali i tako, projekcije su da će obaveze plaćanja kamata (o glavnici niko i ne razmišlja) u narednim godinama dostići iznos od 1,3 triliona dolara godišnje.

Bil Gros iznosi podatke: "U 1980-im godinama, trebalo je četiri dolara kredita da bi se generisao rast BDP-a za jedan dolar. U prošloj deceniji trebalo je deset dolara, a od 2006. bilo je potrebno dvadeset dolara da bi se ostvario isti rezultat." Sada je potrebno mnogo više, i ne bi trebalo očekivati privredni rast.

PREMA posljednjim američkim bankarskim izvještajima banke bolje stoje nego prethodnih godina. Mada, osnovu njihovog poslovnog uspjeha čine nekamatni prihodi, koji su porasli za cijelih sedam odsto. Prinosi od kamata, tj. od osnovne djelatnosti banaka, porasli su svega 0,7 odsto. Banke, dakle, osnovnu zaradu nisu ostvarile plasirajući kredite korporacijama i potrošačima, nego trgujući između sebe mnoštvom finansijskih derivata u čijoj podlozi se nalazi ista ona mina koja je eksplodirala sredinom 2008. Štaviše, banke su povećale svoju izloženost visokozapaljivim finansijskim instrumentima (tako se stručno naziva ovaj vid krađe) još više nego prije izbijanja krize.

Dalje, zna se... Pozivi za spriječavanje bankrota i nove državne pozajmnice na račun uvećanog javnog duga.

SUTRA: Kina jača nacionalnu valutu

Pogledajte više