OKUPLJANJE FAMILIJE DUDUKOVIĆ NAKON TRI DECENIJE: Neki od njih sreli su se prvi put letos u Crnoj Gori
EGZODUS i vojna akcija "Oluja" ih je rasula po svetu pre 28 godina, a neki od njih sreli su se prvi put letos u Crnoj Gori. Bilo je okupljanje tri generacije familije poreklom iz Hrvatske, iz Krajine, koji su nakon egzodusa našli utočišta na svim stranama meridijana.
Foto B. Dabić
Ne svojom voljom morali su otići iz Hrvatske. Stariji su doživeli progon na ivici života i smrti, iskusili surove rastanke, nemaštinu u izbeglištvu, a dočekala ih je bonaca u Crnoj Gori. To je jedan od razloga zašto su za mesto susreta izabrali baš Crnu Goru, a povod je bio proslava rođendana Mirjane Dudaković, koju je put "trbuhom za kruhom" polovinom 90-ih doveo u Reževiće gde je radila u kući Svetozara Vukmanovića Tempa.
U razgovoru sa Mirjaninom kćerkom, Dijanom Zeindler, spoznaje se da je čovek tvrđi od kamena, a srca mekšeg od pamuka.
- Familija se okupila nakon skoro tri decenije. Lep povod, rođendan našoj mami, a uz sve to i jaka želja da se deca naših rođaka upoznaju. Neki su se tokom susreta u Crnoj Gori videli prvi put. To su naše treće generacije. Kad smo se našli u izbeglištvu neki od nas su bili u dvadesetim, tridesetim, neki u pedesetim godinama života. Surova sudbina nas je raselila po svetu. Preživeli smo brojne nedaće. Moja nećaka je te strašne 1995. godine imala samo osam meseci kad se našla u tragičnom progonu. Beba u naručju majke koja mora da beži. Jedva je preživela taj egzodus. Sestra i majka su se smenjivale noseći je u naručju dok su kolonu nevinog naroda zasipale bombe i rafali - navodi Dijana koja već 25 godina živi i radi u Švajcarskoj.
I dan-danas su ostale traume i duboki ožiljci.
U Reževiće dolaze preko oglasa
PROČITALA sam u novinama oglas - traži se kućna pomoćnica u Budvi. Već u ponedeljak vozom smo stigli u Bar. E, to je bilo za film. Na stanici svi se razišli, ostali suprug, ja, i jedan policajac. Pita nas: "Jeste li vi Mira i Mane". Odgovorimo pozitivno, i uplašeno. Kako policajac zna naša imena, priseća se Mirjana i dodaje da su tek u Reževićima saznali da će raditi kod čuvenog Tempa.
- Četiri godine sam radila u kući Vukmanovića i bili su više nego korektni. Tempo je pomogao mom suprugu da se zaposli. Njihove poslednje godine života proveli smo zajedno - kaže Mirjana dodajući da je kasnije u Budvi sa suprugom stvorila dom.
Vreme, dodaje Dijana, učini svoje i zavoliš drugi grad, zemlju, ali ono što je u genima sve nas vuče, težimo ka jedinstvu koje su nam drugi svojevoljno oduzeli.
- Naš prvi susret sa Crnom Gorom iz sve te muke, strahota koji smo preživeli u egzodusu, pa jada u izbeglištvu, u vremenu kada smo zaista izgubili tlo pod nogama bio je zračak nade za bolje sutra. Crnogorski narod nas je prigrlio, sa iskrenom podrškom bez predrasuda. To je za moje roditelje značio jedan oporavak, blagoslov - kazala je Dijana.
Dodaje da je želela svojoj familiji, od kojih mnogi nikada do sada nisu bili u Crnoj Gori, da pokaže koliko je najmanja balkanska zemlja lepa. Koliko draži ima u Starom gradu Kotoru, lepom Perastu, božanstvenoj Gospi od Škrpjela.
- Krstarili smo Bokokotorskim zalivom, pre toga bili na Svetom Stefanu, proveli zajedničko vreme u Budvi gde sada žive mama i moja sestra Daliborka koja se vratila iz Skandinavije. Mamin rođendan je bio divan povod da se okupimo. Srce mi je puno - zaključila je Dijana.