Prihvatilište - jedini dom
10. 04. 2019. u 17:28
Vranjski Centar za stara i nemoćna lica sa juga Srbije tokom cele godine utočište je za mnoge beskućnike. Osmišljeno kao privremeni smeštaj, za boravak do šest meseci, mnogima je velika uteha
Zaposleni sa korisnicima centra u Vranju, Foto J. Stojković
STARI, zaboravljeni od najbližih, siromašni i bolesni ne nadaju se dobrom, raduju se svakoj toploj reči i zahvalni su jer imaju obrok, čistu postelju i krov nad glavom. Stanovnici regionalnog Prihvatilišta za stara i nemoćna lica u Vranju su iz gotovo svih krajeva juga Srbije. Ustanova koja je osmišljena kao privremeni smeštaj, na maksimalnih šest meseci, neretko je i poslednji dom u kome stari i bolesni ljudi okončaju život, ali za neke i prilika za nova prijateljstva, pa i za ljubav.
Prosečno je pod krovom ove ustanove više od 30 korisnika, skitnice, beskućnici, dementne osobe, nepokretni, ali i oni napušteni od najbližih. Svi zajedno su razočarani zbog životnih okolnosti koje su ih dovele do toga da starost provode moleći za pomoć. Okupljeni u dnevnom boravku Prihvatilišta uglavnom raspravljaju o bolestima koje ih muče, ali razmene i utiske o televizijskom programu koji prate. Na pitanje kako se osećaju u Prihvatilištu, uglavnom pogleda uprtog u pod, odgovaraju da im najviše znači što nisu sami.
PROČITAJTE JOŠ - Beskućnici: Kada bi beton mogao da greje
- Ovde sam od januara i osećam se kao kod kuće. Bolesna sam, nemam kuću i nikog svog. Teško mi je zbog toga, ali muka je manja kad se s nekim deli, po prvi put se osećam kao da imam porodicu, i to veliku porodicu - kaže Sunčica Stefanović (64) iz Vranja.
Smilja Tasić ima 57 godina, nevreme joj je uništilo kuću u selu Korbevac i po drugi put se našla u Prihvatilištu.
- Sama sam, nemam nikog svog, kuća je u lošem stanju, čak i ono što je valjalo vandali su uništili. Nisam imala para da kupim drva da prezimim, kako se ne bih smrzavala, smestili su me ovde - priča Smilja, dok joj suze naviru.
Pavle Nakovski (65) iz Vranjske Banje ima ozbiljne zdravstvene probleme, zbog kojih je u invalidskim kolicima.
- Kuća mi nije adekvatna za invalidska kolica, o meni nema ko da brine, sam sam i nemam porodicu. Pored medicinske nege, koja mi je na prvom mestu, činjenica da nisam sam mi mnogo znači - priča ovaj druželjubivi čovek, koji je jedan od omiljenih stanara Prihvatilišta.
Prihvatilište za stara i nemoćna lica
.jpg)
Ivana Tasić, direktorka Centra za pružanje usluga socijalne zaštite, kaže da je zimi mnogo više stanara, uglavnom iz seoskih zabiti, starih ljudi na koje su svi zaboravili. Sve su češći slučajevi starih osoba koje niko ne želi da preuzme iz bolnice posle lečenja, čak su i oni koji imaju najbliže srodnike prinuđeni da "zakucaju" na njihova vrata.
- Često se ljudi naviknu na naše prihvatilište pa ne žele u trajni smeštaj. Svi oni nose, pored svojih životnih tereta, posebnu tugu što su sami i napušteni u starosti. Većinu njih niko i ne posećuje - kaže Tasićeva.
Stanari mogu i da prošetaju parkom u okviru ustanove
.jpg)
MUŠKARCI UGLAVNOM SAMI
STATISTIKA kojom raspolažu u Prihvatilištu pokazuje da su češći korisnici njihovih usluga muškarci. Žene su te o kojima srodnici češće preuzimaju brigu. Sadruge strane, mnoge porodice nisu u finansijskoj mogućnosti da brinu o svojim starim članovima pa ih se i formalno odreknu, zbog čega se protiv njih podnose krivične prijave.
LjUBAZNOST
ZAPOSLENI u ovoj ustanovi uvek imaju toplu reč za ove ljude, trude se da im obogate društveni život, a reči Duška Radovića koje su ispisane na zidu ove ustanove su upravo ideja vodilja svih zaposlenih "Toliko nas ima i toliko imamo da niko ne sme ostati sam i bespomoćan".