Porodica Mandić: Sačuvali smo Milici osmeh
12. 08. 2012. u 18:53
Roditelji Vesna i Predrag, kao i baka Živanka zlatne devojke za „Novosti“ govore o odrastanju, vaspitanju i uspehu njihove kćerke i unuke
- Najdraži moji, zajedno smo uspeli. Jedva čekam da se vratim i da vas zagrlim...
Milica Mandić, zlatna devojka Olimpijskih igara poslala je ovu poruku roditeljima, u nedelju rano ujutro. Njeni najmiliji - mama Vesna, tata Predrag i baka Živanka nisu ni spavali. Trebalo je snage da se smire srca koja su svih ovih dana kucala za njihovu Milicu.
Dom Mandića u Njegoševoj ulici, u Beogradu, smenjuju se novinarske ekipe u 45 kvadrata, u kome je detinjstvo, mladost i neverovatnu posvećenost sportu Milica krunisala zlatnom, olimpijskom medaljom. U sobi, u kojoj je dvanest godina sanjan i, konačno, dosanjan san - dva kreveta. Milicin "na sprat", a malo niže, i krevet njene sestre Jovane. Tu su igračke, kao podsećanje na odrastanje. Ljubimac, sibirska veverica... knjige, "kacige" za tekvondo... i naravno, medalje sa prethodnih pobedničkih postolja modrooke gracije, a borca sa tatamija. S druge strane - trosed njenih roditelja Vesne i Predraga. Svi u jednoj sobi. U drugoj je baka Živanka, živahna u svojoj 77, dočekuje novinare u improvizovanoj "čekaonici".

- Ne znam na koga je naša Milica povukla da bude takav borac, mada svi u kući volimo sport, ja posebno. Ne da sam ga volela, nego je to bila prava strast - kaže Milicina baka, izvinjavajući se što je "ovde tako tesno". - Obe moje unuke, mlađa Milica i starija Jovana, vezale su se za sport. Prva za borilačku veštinu, druga za odbojku. Ali obe žele da završe fakultete. Sad ćemo videti kako će sve to ići. Verujem u dobrom smeru.
Vesna i Predrag strpljivo, a vidi se da stežu srca od sreće, primaju na stotine poziva. Zovu ih odasvud. Prijatelji, poznanici, njihovi i njihovih kćerki. Stižu čestitke, i čestitke... I čokolade "najlepše želje" sa posvetom zlatnoj Milici.
- Nije lako kada se mlad čovek potpuno posveti sportu - govori tata Predrag. - Treba sve to ispratiti. U svakom smislu, ispratiti. Prva medalja koju je naša Milica osvojila, za nas je značilo i otvorena vrata da je najsrčanije podržimo da ide dalje. Klub Galeb, u kome vežba, bio je njena druga kuća. A njeni klupski drugovi i trener, njena druga porodica. Svi su, na svoj način uložili trud i vreme da joj pomognu. Kolege su "glumile" protivničke takmičare. Primali udarce. A trener Jović svemu je udahnuo posebnu snagu. I njegova porodica je trpela, jer je sve svoje vreme i celog sebe posvetio radu sa Milicom. Želimo, ako ne smeta, da se njegovoj porodici zahvalimo.
Ne silazi osmeh sa lica Vesne i Predraga. Govore, jedva čekaju da svoje zlato dočekaju. I zagrle. Minuti su kao godine.
- Lepo je, ali je ovoj sreći prethodio ogroman rad. Svakodnevni treninzi koji zahtevaju i prilična ulaganja. Najvažnije je da svom detetu, sve vreme gledaš u oči. Meriš im sjaj. Podupireš. Kroz šta se sve prolazi, odgovor je: "Do sreće je trnovit put".
- Ne znam kako je Milica prevagnula ka tekvondou - priča nam Vesna. - Ali pamtim kada smo jednom, naše ćerke su bile tek osnovci, šetali Tašmajdanskim parkom. Neko od dečaka je dobacio starijoj, Jovani. Tu je bila Milica... Čuli smo, posle, jedan dečak je kazao: "Ala je ova vaša Milica oštra!". Verovatno je želela da zaštiti sestru.
Jovana je sa Milicom u Londonu. Navijala je sa podignutom srpskom zastavom. Ko da zaustavi taj uragan? Ukrstila se u njima tatina šabačko-valjevska i mamina prestonička-beogradska žica.
- Predrag nije mogao da prati takmičenje, pregrmeli infarkt ga je opominjao - slušamo priču u domu Mandića. - O borbi su ga izveštavali Milicini drugovi iz kluba. Bilo mu je lakše kada je osigurala bronzanu medalju. Borbu za zlato je otpratio mirnije. Vesna je bila tu za svu našu hrabrost. Majka hrabrost!
Na desktopu kućnog kompjutera zamrznute slike sa prethodnih podviga Milice Mandić. Drugih fotografija nema.
- Eto, nismo se nadali, pa se nismo ni spremili - kaže Vesna. - Kad Milica dođe, sve će biti tu.
Nas interesuje to "roditeljsko srce", kome je zlatna medalja u Londonu upumpala novu krv, novu snagu. Kako odrastaju i stasavaju deca koja dodirnu zvezdane visine. Pronesu slavu. Svoju. Svoje porodice. Otadžbine. Kako izdržava, kada krenu prvi taktovi državne himne.
Au, ne pitajte - uglas će Vesna i Predrag. - Ali najvažnije je deci, u detinjstvu sačuvati osmeh. Posle, da u vremenu neskromnosti u njihovoj mladosti i izazovima sačuvati skromnost. Stalno se bdi nad tom njihovom mladošću da ne vrdne. Podrška je, ponajviše, u ljubavi i porodičnoj slozi. Tu su ta krila, možda, jedina, na kojima se može do visina. Važno je, takođe, pokazati im put kojim idu ljudi. A sport... kada se u njemu ušuškaju ne može da bude stranputice.
ŠANSA ZA TEKVONDO
ZLATNA olimpijska medalja Milice Mandić nova je šansa za srpski tekvondo. Predrag Mandić kaže:
- Do sada je ovaj sport, na neki način, bio nepravedno zapostavljan. Koliko je ova Milicina borba njoj samoj dala krila, dala je i ovom sportu. Da ne bude sve na plećima jednog kluba, trenera i takmičara.
m
12.08.2012. 19:49
bas me zanima sta roditelji rade, tj koju vrstu zanimanja imaju.
@m - A zasto majke ti!?
@m - S obzirom da učesnici razno raznih realiti gluposti, zatim zvezde granda i ostali pilićari dobijaju nagrade zbog svakojakih gluposti, ovo NE SME PROĆI NEPRIMEĆENO, BILA BI VELIKA SRAMOTA ZA DRŽAVU!!!
@m - jedino je u srbiji,izgleda,nepristojno pitati čime se ljudi bave!!!šta su po zanimanju,koju školu su završili.kakav kompleksački sindrom i primitivizam.
Bravo roditelji. I mi smo ponosni i srecni zbog Mililicinog uspeha. Hvala vam sto ste nam dali takav biser!
Komentari (38)