NATO AGRESIJA - DVE DECENIJE KASNIJE: Rat koji se nije mogao izbeći

V.N.

24. 03. 2019. u 13:02

Pritiscima i ucenama, SAD i saveznici su sistematski radili na otvaranju sukoba sa SRJ

НАТО АГРЕСИЈА - ДВЕ ДЕЦЕНИЈЕ КАСНИЈЕ: Рат који се није могао избећи

Delegaciji SRJ postavljena je zamka u Rambujeu

BOMBARDOVANjE 1999. godine nije bilo izbor niti prilika za ispunjenje političkih ciljeva SR Jugoslavije. Rat je bio nametnut.

Da je sve vodilo ka ovakvom, najcrnjem ishodu, bilo je jasno i godinu dana ranije, a prve naznake ovakvog epiloga uočene su još 1996. godine. Tada je, bez mnogo medijske pompe i političke pripreme, na scenu stupio - terorizam. Pojava takozvane Oslobodilačke vojske Kosova i prva ubistva policajaca, srpskih i nealbanskih civila označili su početak lokalnog sukoba koji se završio združenom NATO akcijom.

Danas se često prenebregava da je rat na Kosovu i Metohiji trajao i 1997, da bi se razbuktao tokom velike albanske pobune 1998. godine. Postoji više indicija da Zapad planski nije tretirao status Kosova i Metohije tokom raspada Jugoslavije. O tome nije bilo reči na konferencijama i pregovorima u Londonu 1992. niti u Dejtonu 1995. godine. SAD i Evropa su Albancima prećutno poslale signal da se spremaju za rat, u kome će namiriti svoje interese i dokusuriti već umornu i iscrpljenu Srbiju.

Nova iredenta nije imala milosti. Osim sa policijom, albanski teroristi surovo su se obračunavali i sa svojim sunarodnicima koji su bili lojalni državi u kojoj su živeli. Tokom 1996. i 1997. godine ređale su se zasede na patrole MUP, otmice, likvidacije... Dečani, Štimlje, Peć i Podujevo su mesta prvih terorističkih napada OVK. Reakcija države bila je neminovna.


Bivši britanski vojni ataše u Beogradu Džon Krosland u Hagu je opisao put OVK od terorističke do "oslobodilačke" i "patriotske" organizacije za svega desetak meseci 1998. godine:

"Predsednik SAD Bil Klinton, državni sekretar Madlen Olbrajt i glavni pregovarač za Kosovo Ričard Holbruk doneli su odluku da mora da se promeni režim u Srbiji. OVK je trebalo da bude sredstvo da se to ostvari. Od tog trenutka sve naše rezerve prema ovoj grupi postale su nevažne", svedočio je Krosland.

ZIMA ODLOŽILA AGRESIJU NATO armada dignuta je u punu borbenu gotovost još s jeseni 1998. godine, ali akcija je odložena zbog dogovora Milošević - Holbruk. Nije malo izvora, međutim, koji tvrde da je agresija planski odložena za narednu godinu. Procena je bila da je proleće povoljniji period za dejstvo avijacije, ali i za eventualni kopneni udar. Pojedini istoričari i analitičari smatraju da je NATO pokušao da kupi dodatno vreme kako bi stekao jači alibi za akciju.

Početkom 1998. godine OVK je zauzela prostor i puteve na trećini teritorije Kosova i Metohije. To je bio povod da država krene u ofanzivu, koja je u domaćoj javnosti ocenjena kao najveća antiteroristička akcija ikada izvedena u Evropi. Likvidiran je vođa terorista Adem Jašari u selu-utvrđenju Donji Prekaz, oslobođen je Orahovac, teroristi su potpisnuti iz Drenice, odblokirani su putevi i komunikacije...

Međunarodna zajednica, međutim, nije mogla da dopusti poraz njihovih saveznika na terenu. Snage NATO počele su da se gomilaju u okolnim zemljama - Italiji, Makedoniji, BiH... Oružje je već počeklo da zvecka.

Sporazumom između Slobodana Miloševića i Ričarda Holbruka, 28. septembra 1998. godine okončana su sva dejstva srpskih snaga bezbednosti na KiM, a ratni planovi NATO privremeno odloženi.

U Pokrajinu je, kako je planirano prema teškom mukom postignutom dogovoru, stigla Verifikaciona misija OEBS, predvođena američkim obaveštajcem Vilijamom Vokerom, sa zadatkom da prati aktivnosti na terenu. Ova grupa je bez sumnje odigrala najsramniju ulogu u ovoj kosovskoj epizodi i izvršila potrebne "zemljane radove" za ratna dejstva. Otvoreno se svrstavajući uz albanske teroriste, "verifikatori" su neskriveno radili na pripremi za predstojeću vojnu intervenciju. Njihov ulazak na KiM bio je i signal pobunjenicima da se konsoliduju i vrate na položaje s kojih su potisnuti. Pred očima srpskih snaga bezbednosti, čije su puške bile zakočene, Albanci su se grupisali, ukopavali, naoružavali, mobilisali snage. Odgovor na to nije bilo moguće dati.

Razgovori u Rambujeu, a potom i u Parizu, početkom 1999. godine su u potpunosti otkrili plan Amerike i NATO. On je ukratko glasio: Beograd treba dovesti u situaciju da nema izlaza osim prihvatanja nametnutih uslova. Svako odbijanje biće surovo kažnjeno, a ekspedicija, uveliko raspoređena i naoružana, čekala je samo znak.

Đakovica


Zapad je početkom 1999. godine doneo sve ratne planove i usvojio sva potrebna dokumenta. NATO je početkom 1999. godine bio potpuno spreman za agresiju. Tražio se samo zgodan povod.

On je nađen u akciji srpske policije u selu Račak, kod Štimlja. Sukob i likvidacija naoružanih terorista, uz manipulisanje činjenicama, harangiranje Vilijema Vokera i neviđenu medijsku kampanju, iskorišćen je kao "legitiman razlog za vojnu intervenciju", koja će početi 24. marta.


LAŽ IZ RAČKA

Policijska akcija protiv terorista u selu Račak 15. januara 1999. smatra se formalnim povodom za definitivni kraj sporazuma Milošević - Holbruk i početak priprema za agresiju. Ova intervencija MUP Srbije, nezapamćeno agresivnom medijskom kampanjom i nizom manipulacija, dobila je svetski odjek.

Vilijam Voker u Račku / Foto EPA


Selo Račak kod Štimlja bilo je početkom 1999. godine jako uporište OVK i baza terorista odakle su polazili u akcije protiv snaga VJ, MUP i civila. Komandant Treće armije VJ general-pukovnik Nebojša Pavković u svom ratnom dnevniku opisao je ove dramatične događaje:

"Rukovodstvo policije o akciji obavestilo je medije, neke nevladine organizacije, a na terenu si bile ekipe stranih agencija Rojters i Asošijejted pres. Jedinice policije su tokom noći blokirale Račak, a akcija je počela u zoru. Likvidirani su stražari na prilazima, a borba sa teroristima trajala je do 12.30. Teroristi su se povukli, uz velike gubitke, a policajci, članovi Verifikacione misije i novinari su ušli u selo. Jedinice MUP napustile su selo oko 15.30, posle čega je ljudstvo zamenjeno. Policija se povukla u Štimlje, posle čega su tokom noći teroristi ponovo ušli u Račak i počeli da 'režiraju događaj'. Tokom prepodneva 16. januara stigao je i Vilijam Voker. - Nisam advokat, ali reč je o masakru koji je zločin protiv čovečnosti - rekao je on.


KLOPKA U RAMBUJEU SUSRET srpske i albanske delegacije februara 1999. godine u francuskom zamku Rambuje, uz posredovanje međunarodnih predstavnika, u svetskoj javnosti se opisuje kao poslednji pokušaj da se problem Kosova reši mirnim putem. Ova konferencija za srpsku stranu bila je svesno postavljena zamka da se KiM otme elegantno, za stolom. Za slučaj neuspeha, pripremljen je još opasniji scenario - rat. Članovi delegacije SRJ danas su saglasni da se u Rambujeu nije pregovaralo, već da je Beogradu namaknuta omča. Bio je to ultimatum sa konačnim ciljem ulaska NATO trupa u Jugoslaviju. Drugim rečima, okupacija. Predloženi sporazum podrazumevao je punu kontrolu teritorije i vazdušnog prostora od strane NATO. Njihovi vojnici dobili bi, prema nacrtu, pravo na slobodan prolaz preko Jugoslavije, besplatno korišćenje vojnih baza, luka i aerodroma, kao i usluge svih naših službi i apsolutnu zaštitu od svake odgovornosti. Sporni dokument predviđao je i referendum o statusu Kosova posle svega tri godine. Ponuđeni sporazum zapravo je bio samo prelazni okvir za konačno otcepljenje KiM. Uslovi izneti na sto u Rambujeu nisu bili prihvatljivi za srpsku stranu. Veoma brzo i na Zapadu je postalo jasno da Beograd nije bio krivac za krah pregovora. Najtačniju ocenu ove predratne epizode dao je Henri Kisindžer: - Tekst sporazuma iz Rambujea, kojim je Srbija pozvana da prihvati NATO trupe na svojoj teritoriji, predstavljao je provokaciju, izgovor za početak bombardovanja - rekao je Kisindžer.

Bio je to početak režije i velike prevare o masakru civila, koji je u svet plasirao Voker."



PRITISCI NA SRJ I GRAĐANE

VOJSKA Jugoslavije, a posebno njena Treća armija, koja je delovala na Kosovu i Metohiji, tokom 1998. i početkom 1999. godine našla se na udaru više kontinuiranih operacija koje su predstavljale uvod u operaciju NATO.

* Dejstvo terorističke OVK, protiv koje su snage bezbednosti SRJ povele veliku antiterorističku akciju koja je trajala od juna do oktobra 1998. godine.

* Srbija i VJ bile su izložene temeljnoj obaveštajno-subverzivnoj operaciji, koju su izvele američka posmatračka misija na Kosovu, OEBS i NATO, na čelu sa ambasadorom Vilijamom Vokerom.

* Mobilizacija i grupisanje snaga NATO i terorista na teritoriji Makedonije, Albanije, Grčke, kao i u Jadranskom i Sredozemnom moru.

* Psihološko-propagandna operacija NATO u cilju zastrašivanja građana SRJ. Njen cilj je bila satanizacija srpskog naroda i rukovodstva države i priprema svetske javnosti za predstojeću agresiju. Tokom proleća 1999. proširena je tezom o režimu Slobodana Miloševića, koji je bio navodna meta bombardovanja, a ne država i narod.


"DUPLA KLEŠTA" ZA MILOŠEVIĆA

SAD i njeni zapadni saveznici su tokom 1997. i 1998. godine povodom kosovske krize prema Beogradu primenjivali politiku "duplih klešta" kojima su pojačavali svoj pritisak.

O tome nekadašnji ambasador SRJ u UN Vladislav Jovanović kaže:

"Ovo pitanje su uspeli da internacionalizuju preko Kontakt grupe i Saveta bezbednosti, a iznutra destabilizuju uz pomoć pojačanih aktivnosti terorističke OVK. Tako su stvorili situaciju da Beogradu nametnu razgovore o Kosovu pod američkim, odnosno albanskim uslovima. Rezultat svih ovih akcija bile su Miloševićeve dvostruko vezane ruke. S jedne strane nije mogao do kraja da ide u u neutralisanju terorista OVK, jer ih je štitilo primirje, a sa druge strane nije mogao da računa da će druga strana poštovati bilo kakav dogovor."

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (2)

JA

25.03.2019. 10:23

Ne medju NATO ubicama. Ubice jesu, jer nisu razdvajali ratne od civilnih ciljeva. Gadjali i bombardovali bolnice, škole, trafo stanice, mostove, voz sa putnicima, puteve, kasetne bombe po Nišu kao i drugim civilnim objektima , Zgrade i sl. Pa same izjave NATO čelnika su govorile da se civilni ciljevi namerno gadjaju kako bi napravili što veću mat. štetu i i što više stradalih civila. Nama nije mesto medju ubicama, političkim hohštaplerima, koji će kad-tad morati da odgovaraju.