Još jedan Bitef (a nije od skoro tako) prošao je u znaku natezanja o kvalitetu predstava, njihovom mestu u Glavnom programu, mogućnosti da se svrstaju pod ponuđeni slogan, da li su to uopšte pozorišne predstave, ili pripadaju u potpunosti drugim umetnostima... Naš festival je, nekada, mnoge vinuo u orbitu slavnih, kao Nuriju Espert, na primer, koja tvrdi da je postala poznata tako što ju je Bitef, u vreme nevolja španskog naroda pod diktatorom Frankom, otkrio. A onda je festival postao "after parti" onog Bitefa, koji su Mira Trailović i Jovan Ćirilov osnovali, otkada potonji selektori "propituju svoju načitanost" sve apsurdnijim podnaslovima, u koje "pakuju" mnoge predstave, koje ne samo da ne ostaju zapamćene, nego i u trenutku gledanja bivaju ocenjene neadekvatnima i skreću nekada avangardni pozorišni festival ka teorijskom egzibicionizmu njegovih kreatora.

Pročitajte još - POZORIŠNA KRITIKA: Igranka za Bitefovu decu

"Najskuplji i najbolji do sada", kako je bombastično najavljen, 53. Bitef nam je prikazao, pod sloganom "Počnimo ljubav iz početka" (što ničim nije dokazao, nikakva ljubav nije "kresnula"), kao najzanimljiviju predstavu u Glavnom programu, "Tartifa", autorski projekat reditelja Igora Vuka Torbice, "Oresta u Mosulu", u kome je reditelj Milo Rau skrajnuo Eshila i Orestiju, na račun enormno mnogo filma o razorenom Mosulu (što je učinilo uopštenim čitav događaj igranja antike na zgarištu), vrlo dobru, mada ne zaista "bitefovsku" domaću predstavu "Zašto je poludeo gospodin R", sajber didaktički projekat Borisa Šeparovića "Mladež bez Boga", koja je brzo postala monotona i mehanična, "Istoriju nasilja", stvarne zvezde evropskog i nemačkog teatra, Tomasa Ostermajera, koja nije dostigla visine njegovih dosada viđenih predstava... One su, recimo, odbranile svoje mesto u Glavnom festivalskom programu, makar i pod pomenutim sloganom o počinjanju ljubavi iz početka, što je više nego nategnuto svrstavanje. "Juropa", nigerijskih igrača, svakako nije bila predstava u toj kategoriji.

Kada je Bitef prešao u Luku Beograd, natezanje se nastavilo potpunom nemogućnošću da se stigne tamo gradskim prevozom, a o povratku da se i ne govori! Od predstava, do kojih se mukotrpno stizalo, samo je "Ali: strah jede dušu", reditelja Sebastijana Horvata bila na visini, koju Bitef podrazumeva mnogo godina... "Nemoralne priče, Kuća majka" Fije Menar bila je prevashodno likovna instalacija, a "O mesu i betonu" Lusijane Lare, još jedan hepening proglašen za pozorišnu predstavu. O "Retkim pticama", novocirkuskom šouu trupe "Vuk za čoveka", kao i istraživanju scenskog prostora "Pozvani" Sepa Bajensa, teško se može govoriti kao o razvijenim pozorišnim formama, ma kog žanra.

Stalno treba ponovo čitati našeg najboljeg pozorišnog kritičara, Jovana Hristića, koji je izvrsno definisao ispraznost modernosti izrekom "mute vodu, da bi izgledala dublja"