FRANCUSKA književnica i filozof Simon de Bovoar bila je heroina savremenog feminizma i robinja ljubavi. Apsolutni gospodar njenog srca i života bio je čuveni filozof Žan Pol Sartr, sa kojim je imala ljubavno-prijateljsko-kolegijalni odnos. Uprkos usponima i padovima, od kada su se upoznali, pa do svoje smrti, oboje su tvrdili da je to prava ljubav i da su srodne duše.
Oni su rodonačelnici termina "slobodna ljubav" i "veza bez obaveza", koji su danas uvreženi u savremenom svetu. Malo ko zna da je njegov tvorac francuski intelektualac Sartr, koji je baš ovim rečima pokušao da objasni svojoj tadašnjoj devojci Simon prirodu njihovog odnosa. Zabavljali su se više od godinu dana, bili su strastveni ljubavnici, zaljubljeni i nerazdvojni, apsolutni istomišljenici, ona je imala 22. godine, a on 30, šetali su u parku oko Luvra, seli na klupu, on je zagrlio i tiho saopštio:
- Naša ljubav je jaka, nju ništa ne može da ugrozi. Ipak, ne smemo da dozvolimo da nas ta ljubav spreči da napredujemo i kao individue, da svako od nas ima svoj svet, svoju kuću, svoj život i gradi odnose sa drugim ljudima. Mi ćemo uvek da imamo jedno drugo, ali ne smemo da se zatvorimo u ljušturu.
Njegove reči bile su neočekivane za njegovu mladu i veoma lepu koleginicu, koja je potajno očekivala da će biti zaprošena, tako da je predlog nije baš oduševio, ali je mladić, onako filozofski, objasnio da je njegova zamisao o "slobodnoj ljubavi" revolucionarna, da će osvojiti svet, a oni će ostati upamćeni kao njeni rodonačelnici. Umesto da joj predloži zajednički život, Sartr je uverljivo govorio koliko je važno da svako živi u svom domu, da imaju svoj prostor, baš kao i predstavnici francuske aristrokratije u 18. i 19. veku.
Otmena Parižanka prefinjenih crta lica, Simon Lucija Ernestina Mari Bertran de Bovoar, rođena je u buržoaskoj porodici, otac Žorž je bio advokat koji je zbog glume napustio karijeru, a majka ćerka imućnog bankara. Školovala se u Katoličkoj školi za devojke, jer je u to vreme ta institucija smatrana idealnim mestom za mlade devojke kojima je jedini cilj u životu da budu dobre supruge, majke i domaćice, dok se obrazovanju nije posvećivala posebna pažnja. Posle Prvog svetskog rata, njen deda po majci, bankar Gustav Braser, bankrotirao je i kompletna porodica je zapala u veliko siromaštvo, pa je bila primorana da se preseli u mali stan i odrekne svakog luksuza i lagodnog života, a njen otac je morao da se vrati advokaturi koju je u biti prezirao, jer je bio i ostao glumac u duši. Otac nije krio veliko razočaranje što nije dobio sina i naslednika, tako da je u ćerkama Simon i mlađoj Hani tražio muške crte, pa je jednom prilikom zadovoljno pohvalio Simonu rečima: "Imaš mozak muškarca". Ipak, Žorž de Bovoar preneo je kćerkama i ljubav prema umetnosti, pozorištu i književnosti i mnogo je ulagao u njihovo obrazovanje tvrdeći da samo to može da ih izvuče iz siromaštva.
Ambiciozna Simon u ranoj mladosti odlučila je da bude književnica, bila je odličan đak, a naročito je privlačila filozofija, koju je upisala u Parizu. Zaista je stekla odlično obrazovanje, studirala je matematiku na Katoličkom institutu, kao i književnost i strane jezike na Institutu San-Mari, konačno i filozofiju na prestižnoj Sorboni. Sa 21. godinom postala je najmlađi diplomirani filozof na svetu i deveta žena koja je uspela da uđe u ovaj zatvoren krug muških intelektualaca. Tokom života bila je veoma plodan autor, pisala je novele, monografije o filozofiji, politici i socijalnim pitanjima, eseje, biografije i autobiografiju u nekoliko tomova. Od 1931. do 1941. godine predavala je filozofiju u Marseju, Ruanu i Parizu, a od 1943. potpuno se posvećuje književnosti. Inspiraciju je iznova i iznova nalazila u svojoj najvećoj ljubavi, Sartru, i odnosu sa njim, njegovim ljubavnicama, ali i u iskustvu svojih roditelja.

Ovom inteligentnom i harizmatičnom muškarcu mnoge žene nisu mogle da odole, tako ni Simon. Bliskost i strast na početku njihove romanse, kasnije su preneli na posao, iako nisu zajedno živeli, svakodnevno su radili, stvarali, razmenjivali mišljenja i čitali dela jedno drugog pre objavljivanja. Simon je kasnije zapisala da je Sartr odbio da pročita samo jedan njen esej, "Starost" iz 1970. godine, koji govori o intelektualnom padu i samoći svih ljudi koji ne umru pre šezdesete, a 1981. je napisala "Ceremoniju oproštaja", bolan opis Sartrovih poslednjih godina.
.jpg)
Međutim, iza naizgled romantične heroine i uspešne žene skrivala se tužna i povređena žena, sasvim drugačija od hrabre rodonačelnice modernog feminizma i one koja je bila uzor ženama. Samo njeni najbliži su znali da je Sartr bio prvi muškarac koji je poljubio, sa kojim je vodila ljubav i koji je povredio slomivši joj srce. Mnogi savremenici su ga kritikovali smatrajući da se okrutno igra njenim srcem, budući da je maksimalno koristio prednosti njihove slobodne veze na kojoj je insistirao, a njeni ljubavnici uglavnom su bili pokušaj da mu vrati istom merom. Ona je doslovno bila umešana u svaki segment njegovog života, čak je bila neraskidivi deo njegovih veza sa drugim ženama. Delila je ljubavnice sa njim i ulazila u romanse sa njegovim prijateljima. Sartrova strast prema Simon potpuno je iščezla posle nekoliko godina, pa iako više nije bilo seksualnih odnosa među njima, Simon je uvek pronalazila načine da bude deo njegove intime. Zbližavala se sa ženama koje su njega oduševljavale i koje je zavodio. Složenost odnosa sa Sartrom prenosila je na gotovo sva svoja dela i opisivala kroz likove. Njen čuveni roman "Gošća", iz 1943. godine, baziran je na odnosu njene učenice, ruske emigrantikinje Olge Kosakjevič i Sartra.
.jpg)

- Ne želim da žene imaju moć nad muškarcima, već nad sobom - isticala je tada slavna književnica aludirajući na sebe.
Simon je bila i ostala jedna od najkontroverznijih osoba u svetu intelektualaca, jer je svako njeno delo neraskidivo povezano sa njenim životom i ličnošću, a globalna borba za prava žena bila je zapravo njena lična bitka za srce muškarca koji nije nikada želeo da se veže samo za jednu ženu. I dok je francuska i svetska javnost smatrala vodećom intelektualkom 20. veka, i sa velikim poštovanjem čitala sva njena dela, diveći se njenoj samostalnosti i mudrosti, njeno srce je robovalo muškarcu i njegovim kapricima.
Kada je njen dugogodišnji partner Sartr umro, Bovoar je ostala posvećena njegovom imenu i delu. Živela je još šest godina i za to vreme pisala o njihovom neobičnom emotivnom odnosu, objavila je i njihova pisma, ali je izbacila delove u kojima se spominju treće osobe. Tvrdila je da je to učinila da ih ne bi povredila, ali oni koji su je dobro poznavali tvrdili su da zapravo nije želela da se i posle Sartrove smrti "treće osobe" upliću u njihov život. Simon je umrla od upale pluća i po sopstvenoj želji sahranjena je pored čoveka uz koga je provela čitav život, Žana Pola Sartra, a o snažnoj bliskosti ove dve srodne duše svedoči i zajednička nadgrobna ploča.
Budite prvi posetilac koji će ostaviti komentar: