CRVENA zvezda je ulaskom u završne pregovore sa Muhamedom Fajeom i potpisivanjem jednogodišnjeg ugovora sa Stratosom Perperogluom, pred kompletiranjem tima na visokim pozicijama u kojima će biti spoj mladosti i iskustva. Ostaje da se vidi kome će trener Milan Tomić ukazati poverenje na poziciji organizatora igre, ali već sad je jasno, bez obzira ko to bude bio, da će doći iz inostranstva.
Bar po broju pasoša, crveno-beli će imati šest internacionalaca: povratnika na Mali Kalemegdan Maika Cirbesa (Nemačka), zatim Majkla Odža (Nigerija) koji je kroz FMP imao prilike da se upozna sa sistemom Zvezde, te novajlije Muhameda Fajea (Senegal), Stratosa Perperoglua (Grčka), Bilija Berona (SAD) i budućeg plejmejkera.
Neko će unapred reći da ih je mnogo, jer je tokom ranijih godina "veći" broj stranaca znao da saplete ekipe koje su jurišale na vrh. Međutim, ako se pažljivije posmatra, ne samo Crvena zvezda, nego i najveći rival, Partizan, pokušavaju da izbegnu zamku nagomilavanja američkih internacionalaca, koji su uz dužno poštovanje manjeg broja, neretko znali da naprave problem timu.
U ogromnoj većini slučaja pod upitnikom nije bio individualan kvalitet, već sama percepcija košarkaškog sporta i poimanja pripadnosti klubu. Naravno, svi su oni profesionalci, uglavnom odrade svoje ugovore, ali ne doživljavaju klubove kao "svoje", već većinom kao p(r)olazne tačke do evropskih visina, s kojih bi mogli možda da skoče u NBA dvorište. Još ako ih na jednom mestu bude više, upravo to razmišljanje zna da bude teret u izgradnji timskog duha, odnosno on nestaje, a na površinu izbija trka za ličnom statistikom.
Na drugoj strani, igrači van SAD, pogotovo oni iz komšiluka, znaju brzo košarkaški da se "asimiluju", poistovete sa okruženjem, poprime pozitivne (katkad i neke negativne) navike, saosećajući se sa domaćim saigračima i publikom koja emotivno proživljava pobede i poraze. To ih vuče ka zajedničkim, a ne individualnim uspesima.
Izgleda da upravo sa strancima koji nisu iz SAD, naši najbolji klubovi pokušavaju da premoste period dok ne doće opet neko vreme kada će srpski igrači voditi glavnu reč na terenu. Partizan zasad ima pet stranaca, odnosno samo jednog Amerikanca.
ŠPANIJA PRAVI PRIMER
NAJBOLjI primer za "kontrolisan" uvoz američkih igrača je ACB liga, već godinama drugo najkvalitetnije klupsko takmičenje u Evropi, iza Evrolige. Prema tamošnjem pravilniku, jedan klub mora da ima najmanje četiri domaća igrača u timu, ali maksimalno dva Amerikanca. Pojedine ekipe se trude da ubace još nekog Amerikanca, zahvaljujući dvojnom državljanstvu sa nekom od evropskih ili zemalja obuhvaćenim ugovorom potpisanim u Kotonu (78 zemalja i članice Evropske unije).
Pratite nas i putem iOS i android aplikacije