RIKARDINJO ZA NOVOSTI O DETINJSTVU, KARIJERI, MAGIČNOM POTEZU U BEOGRADU: Kao dete žonglirao jabukama i pomorandžama (VIDEO)
06. 01. 2019. u 09:25
U mojoj porodici nije bilo mnogo para, živeli smo skromno. Zbog toga nisam mogao da imam loptu kao igračku, pa sam uništavao mnogo pomorandži i jabuka koje je otac donosio, kaže Rikardinjo
RIKARDO Felipe da Silva Braga. Ime vam ništa ne znači? Kao takvog ga malo ko zna, ali kad se kaže Rikardinjo (33), sve je jasno. Portugalski mađioničar futsala, uvek nasmejan, raspoložen za intervju, uvek spreman da se slika sa svakim ko to zatraži, pričao je, za "Novosti", o počecima, danima kada nije imao novac za loptu, pa je vežbao sa pomorandžama i jabukama po kući, nadimku Maradoninjo, a da nije ni znao zbog koga ga tako zovu, borbi sa UEFA i FIFA da ovaj sport dobije mesto koje zaslužuje...
- Počni odakle god želiš - poručio je na startu Rikardinjo.
Najbolje onda od detinjstva, kažu siromašnog, jer Rikardinjova porodica nije imala novca za patike, loptu, koju je menjalo voće. Donosio ga je otac koji je imao piljarnicu...
- Sa pet-šest godina sam voleo da igram fudbal, ne futsal. U mojoj porodici nije bilo mnogo para, živeli smo skromno. Zbog toga nisam mogao da imam loptu kao igračku, pa sam uništavao mnogo pomorandži i jabuka koje je otac donosio. Ponekad bi hteo da me istuče, jer nismo imali mnogo opcija u životu - on je voće donosio kući da bismo jeli, a ja sam igrao fudbal sa njim jer nismo mogli da kupimo loptu!
Želja da bude fudbaler nije se ostvarila. Razlog je bio činjenica da je bio sićušan, nije porastao više od 164 centimetara.
- Rekli su mi da sam prenizak za fudbal, da nemam šanse, pa je onda bolje da pređem na futsal. Bio sam tužan, ali nisam imao izbora. Jedna žena me je pozvala da igram futsal, prihvatio sam. Imao sam 14 godina i zaljubio se u ovaj sport.
Dobio je nadimak po jednom drugom čarobnjaku sa loptom. Maradona - Rikardinju je zvučalo tako nepoznato.
- Imao sam 10-11 godina. Stigao sam kući i rekao ocu da su počeli da me zovu Maradoninja, ne znam zbog čega i koga. Mislio sam da je u pitanju nešto zbog visine. Nisam imao mogućnost da odem na internet da vidim ko je to. Otac mi je rekao da budem ponosan, jer je Maradona najbolji fudbaler u istoriji, zajedno sa Peleom. Aha, rekao sam. Kasnije, kad sam imao šansu da vidim ko je Maradona, bio sam tako ponosan, jer je on mašina. Kasnije su me prozvali Mahiko, nadimak koji važi i danas.
Uvek je sanjao da bude fudbaler, a postao je najbolji i najplaćeniji futsaler, prvi koji je probio granicu zarade od milion evra godišnje, sa milionima pregleda čarobnih poteza i golova.

Rikardinjo i Arsenije Šoškić urednik sportske rubrike u "Novostima"
- Moj san je uvek bio da budem fudbaler. Nije se ostvario. Fudbaleri zarađuju mnogo više, a uvek sam se pitao da li bih bio samo još jedan fudbaler više. Ali ne bih bio srećan kao što sam sada kao futsaler. To je sport za koji se borim, branim ga. U sukobu sam sa UEFA i FIFA, ljudi tamo ne mogu da me vide očima, baš zbog te borbe da futsal bude mnogo značajniji, jer to zaslužuje. Nije normalno da ne bude olimpijski sport! Ljudi u UEFA i FIFA to ne žele, ne znam zbog čega. A borićemo se da bude, zaslužuje futsal mnogo više respekta.
Srbiju je "kupio" magičnom potazom na Evropskom prvenstvu u Beogradu. Dao nam je gol posle potaze koji na internetu videli milioni, naši ljudi pozdravili su ga ovacijama. Tada se rodila ljubav, koja traje, nastavljena je i nedavno u Kragujevcu, na turniru Lige šampiona na kojem je igrao protiv Ekonomca i svakodnevno zasluživao aplauze. Ne samo zbog vatre koju ima u kopačkama, već i zbog odnosa prema ljudima. Nestvarno je ljubazan, uvek nasmejan, nije mu problem da sat posle utakmice ostane i slika se bukvalno sa svima koji to žele, priča, potpisuje autograme. Mnogo bi od njega mogle da nauče neke naše umišljene fudbalske zvezdice.
- Izgubili smo 2016. na Evropskom prvenstvu od Srbije 2:1 u Beogradu, ali to je bio neverovatan dan, koji ću pamtiti dok sam živ. Ne znam da li je najbolji, ali je jedan od mojih najboljih i najlepših golova. Gol koji je napravio bum za futsal. Do tada me je na društvenim mrežama pratilo možda 6.000 ljudi, sada me na "Instagramu" i "Fejsbuku" prati ukupno više od dva miliona! A sve je eksplodiralo posle tog gola u Beogradu. Ni ja nisam odmah bio svestan šta sam uradio, tek sam kasnije sve video na snimku. Od tog momenta, kada igram u Srbiji osećam se kao da sam kod kuće! To što sam osetio i doživeo teško je opisati i doživeti negde drugde.
Fudbaler nije postao, ali ga, naravno, prati. Živi i igra u Madridu, nosi dres Inter Movistara.
- Imam mnogo prijatelja u fudbalu, kao što su Kristijano Roanldo, Serhio Ramos... Sviđa mi se Real Madrid, a kod kuće u Portugaliji Benfika, za koju sam deset godina igrao futsal. Sporting iz Lisabona mi je nudio novac koji nikad nije viđen u futsalu, ali nije bilo šanse da potpišem. Ostao sam u španskom Interu, koji se uvek bori za titule i osvaja ih i u Španiji i u Ligi šampiona...
Na dresu nosi, naravno, "desetku", ali mu je nekako karijera do sada vezana za "peticu". Pet puta je proglašavan za najboljeg futsalera sveta, po pet puta je bio šampion Portugalije i Španije, ima tri evropske krune (jednom sa Benfikom, dvaputa sa Interom)...