Ivan Golac: Ja sam fudbalski lord

J. Sekulić

02. 04. 2017. u 09:20

I zato neću raditi u Srbiji dok god caruje neukost, razaranje, uništavanje. Verujem ipak da će uskoro doći vreme sposobnih ljudi - poručuje legenda Partizana i Sautemptona

Иван Голац: Ја сам фудбалски лорд

Ivan Golac Foto: N. Paraušić

IVAN Golac (15. 6. 1950, Koprivnica), srpski Englez ili engleski Srbin. Kako god, ali u svakom slučaju čovek britkog jezika koji nikada i ništa nije uvijao u oblande...

* Za prvi tim Partizana (preko 350 utakmica) ste igrali 12 godina (1968-1978) i osvojili dva prvenstva, 1976. i 1978, malo ili dovoljno?

- U to vreme naša liga je sigurno bila među četiri najbolje u Evropi, pa osvajanje dva prvenstva u žestokoj konkurenciji nisu mala stvar. Moglo je verovatno i bolje, jer smo imali fantastičan tim i 1974-1975, a nismo ništa osvojili, ali ipak mogu reći da sam zadovoljan. Pogotovo sezonom 1977/78, kada smo porušili mnoge rekorde. Za tim: Borota, Golac, Đurović, Trifunović, Stojković, Hatunić, Zavišić, Klinčarski, Santrač, Vukotić i Boško Đorđević, uz Dževada Prekazija, koji je polako uzlazio u tim, znali su i vrapci na grani. Uz to, na klupi su sedeli Biće Mladinić i Zoki Miladinović, tandem iz snova.

* Igrali ste beka-napadača, što u vaše vreme i nije bila česta pojava?

PARTIZAN JE DUGO PONIŽAVAN * NEMA vas ni u Partizanu, da li vas je neko od dve zavađene strane zvao? - Naravno da nije, jer svi znaju kako bih ja reagovao, svi znaju da mnome ne može da se manipuliše. Vrlo je neprijatno da gigant poput Partizana dođe u ovu situaciju. Žao mi je što je toliko dugo ponižavan, ali ko radi sitno sopstvenički, tako mu se i vraća.

- U mojoj prirodi je bila da stalno napadam, a moja filozofija i igre života se do danas nije promenila: moraš da uživaš u onome što radiš da bi mogli da uživaju i navijači. I kada sam stigao na Ostrvo, svi su se čudili kako ja mogu stalno da idem napred i ponavljam se. A profesor, dr Pavle Opavski, koji me je pratio, rekao je da sam živa mašina jer je moj puls pod punim opterećenjem iznosio 45-46 otkucaja u minutu, maksimalan nikada nije prelazio 180, a oporavljao sam se za 25 sekundi. As Sautemptona Majk Šenon je jednom prilikom izjavio da je "Golac najbolji bek na desnom krilu"

* Postali ste 1978. godine član Sautemptona, prvi od naših igrača koji su zaigrali na Ostrvu?

- Ja sam prvi stranac koji je zaigrao u Engleskoj, dogodilo se to 29. juna 1978, protiv Sanderlenda. Tada me je Galata saraj htela po svaku cenu, bio sam njihov gost pet dana u Istanbulu, spremili su Turci i novac da mi ga predaju u Ambasadi. A onda mi je moja supruga Bratislava iz Beograda javila da me traže ljudi iz Engleske. Odmah sam seo u avion...

* Ispunio vam se dečački san?

- Ja sam bio zaljubljen u engleski fudbal od 1960. godine kada je Jugoslavija na "Vembliju", pred 100.000 geladalaca igrala 3:3, a legendarni Džimi Grivs je postigao izjednačujući gol u 89. minutu. Tada sam sebi rekao: ovde moram da igram. I eto, gospod Bog je čekao 17 godina da me pozove u Englesku.

* U timu Sautemptona svih vremena vi ste neprikosnoveni na poziciji desnog beka?

- Kada je Sautempton slavio 100. rođendan izabran sam u idealnu jedanaestoricu, a zamislite isprede ser Alfa Remzija, koji je igrao na mom mestu, a njihov je čovek, iz Jorkšira. Međutim, nije to sve: 1993. sam ušao u "kuću slave", 1999. sam bio deo milenijum drim tima, a 2005, "Observer" je birao 40 najuticajnih stranaca u Engleskoj. I ja sam bio na četvrtom mestu, ispred mene su bili samo Kantona i u to vreme aktuelni Zola i Vijeri.

* I pored sjajne klupske karijeru u dresu reprezentacije jedan jedini put?

- Da, igrao sam u Alžiru kada smo pobedili sa 1:0, a protiv Tunisa sam presedeo na klupi. Biće Mladinić je objašnjavao moj izostanak rečima: "Isuviše mnogo zna za tu poziciju". Kada se išlo na SP u Nemačku, na klupi su sedeli Miljan Miljanić, Milan Ribar i Sula Rebac. Niko iz Partizana nije išao, a šestorica su zaslužila poziv. Međutim, Ribar je tada uslovljavao Miljana tako što je rekao da ako ne ide Hadžiabdić neće ni Katalinski, Rebac ja tražio da ide Vladić ili neće igrati Bajević. Slično je bilo i za SP u Španiji 1982. godine. Ja sam u sezoni 1980/81. bio igrač godine u Sautemptonu, Nikola Jovanović nije igrao za Mančester junajted, ali je on dobio poziv, ja nisam. A da ne pričam da je desni bek bio Ivan Buljan, kome to nije bilo prirodno mesto, a Frfa Mužinić je igrao levog beka iako je čitavu karijeru proveo pored desne aut-linije. Bilo je to vreme dogovora, ključeva, a nijedan nije otvarao moja vrata, jer sam uvek bio svoj. Šteta, mogao sam mnogo da pružim i u reprezentaciji Jugoslavije.

* Trenersku karijeru ste počeli u Brčkom, vodili Mačvu, a onda ste preuzeli Partizan?

- Da, po mene je došao tadašnji zamenik Staneta Dolanca Slavko Kijac i moj drug Zoran Savićević. Pristao sam iako su mnogi iz mog okruženja govorili da je to greška.

* Sezonu na klupi Partizana niste završili?

- Duga je to priča, oni koji su u klubu znaju zašto sam morao da odem. Ne želim da sudim nikome, a njihov problem je bio u tom što smo bili jako uspešni, što se o nama pričalo i pisalo i u Evropi. Oni su imali neke obaveze i obećanja nekome od ranije, a ja sam na to pristajao. Bilo je i nečasnih radnji i - otišao sam.

* Pamtiće se mečevi u Kupu pobednika kupova, eliminacija Seltika (2:1 u Mostaru i 4:5 u revanšu) i Groningena (3:4 i 3:1).

- Duele sa Seltikom pamtiću iz 1.000 razloga. Prvo, što je to moj, uz Barselonu omiljeni klub, drugo što niko nema nevijače kao "kelti", a treće, nikako ne mogu da prežalim što nisam postao trener Seltika, a dva puta sam bio kandidat za "zelenu klupu". Zaista su to bile dve utakmice za pamćenje, lepota, vatromet golova...

* Vratili ste se na Ostrvo, ali u Škotsku i Dandi junajtedu doneli prvi trofej FA kupa u istoriji pobedom nad Glazgov Rendžersom(1:0)?

- Zamislite, Dandiju me je predložio Džek Mek Gi, predsednik Seltika i FS Škotske. Kada sam došao na razgovor i pitao ih šta traže od mene, rekli su: Samo da osvojiš FA kup. I ispunio sam im želju, jer, pre toga oni su igrali šest finala i uvek teren napuštali pognutih glava. Ja sam sa klincima, a nastariji je bio naš Gordan Petrić sa 26 godina, pobedio škotsku mašinu koju je vodio Volter Smit.

* Dugo vas nema u fudbalu, ali ste često kritikovali stanje u srpskom fudbalu?

- Verujem da će i na ove prostore, i to vrlo brzo, doći vreme sposobnih, kvalitetnih ljudi, intelektualaca, stvaralaca. Decenijama je naš fudbal urušavan i ponižavan od ljudi koji ne bi trebalo ni da gledaju utakmice, a ne da ga vode. To je kao kada bi se pustinjak obratio lordu da mu objašnjava kako da izgleda zamak. E ja sam u fudbalu lord. I zato neću raditi kod nas dok god caruje neukost, razaranje, uništavanje. I uvek se vraćam na "Alhemičara", radimo za druge, tu mislim na inostrane angažmane, a bogatstvo leži pod našim nogama. Tu mislim na neiscrpan izvor talenata koje svojim ponašanjem bagatelišemo i gubimo.

IGRE NE PRATE REZULTATE
* ŠTA sada mislite, da li se nešto promenilo na reprezentativnom planu?
- Divno je kada osvojite tri boda i protiv Gruzije, ali tu treba staviti tačku. Ne treba se zanositi, rezultati idu u našu korist, ali igre nisu na nivou rezultata. Međutim, ponekad je i to potrebno.

UNUK OGNjEN OBOŽAVA NEJMARA
* PORODICA vam je uvek bila najveća podrška?
- Moja Bratislava je uvek sa mnom, a 1. decembra proslavićemo 43 godine braka. Imamo dve divne ćerke, Ivana(40) je profesor engleskog, godinu dana mlađa Andrijana je završila istoriju umetnosti i sprema doktorat. Unuka Kasija(12) svira klavir i peva u horu, a Ognjen (9) igra fudbal, u špicu, daje golove, navija za Barselonu, obožava Nejmara...

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (2)

Perke

02.04.2017. 21:11

Bravo Ivane. Bio si, ostao i bićeš gospodin. Daleko si iznad dešavanja u srpskom fudbalu. Posebno u odnosu na one koji danas vode Tvoj voljeni Partizan.