Marko Pavlović: Hranislav nije srpski Korleone

Milica BOBINAC

01. 07. 2017. u 22:41

Mlada nada srpskog glumišta, o ulozi u seriji "Psi laju, vetar nosi", saradnji sa kolegama, željama...

Марко Павловић: Хранислав није српски Корлеоне

Foto Anđela Stevanović

PRILIKU da pokaže talenat i veštinu pred kamerama u novoj seriji "Psi laju, vetar nosi", za koju je scenario napisao Radoš Bajić, a režirala Jelena Bajić Jočić, dobio je i 21-godišnji glumac Marko Pavlović. Ovaj student druge godine Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi Dragana Petrovića Peleta, na kastingu je dokazao da je baš on pravi izbor za ulogu Hranislava, od milja zvanog Hrana, najmlađeg sina glavnog junaka Stavre (Tihomir Stanić). Ovaj Beograđanin iskustvo pred kamerom stekao je glumeći u studentskim projektima i filmu "Hitna pomoć" Gorana Radovanovića iz 2009. godine, gde su mu na setu društvo pravili Vesna Trivalić, Nenad Jezdić, Nataša Ninković, Petar Kralj i druga dobro znana imena. Saradnja sa Mirom Banjac, Anitom Mančić, Borisom Milivojevićem, Borom Stjepanovićem i ostalim članovima ekipe nove Bajićeve serije, koja predstavlja satirično svedočanstvo o savremenom društvu, ulila mu je samopouzdanje i želju za daljim napredovanjem.

- Na snimanju je prelepo! Kolege su divne prema meni, pa nema razloga da ne budem zadovoljan - kaže Pavlović. - Stavrići su porodica poreklom sa Kosova, koja se u Beograd doselila pre 20, 30 godina i za sve to vreme pokušava da se uklopi u gradsku sredinu.

S obzirom na to da je najmlađi, pripala mu je titula miljenika familije. Ali, i to nosi svoje breme.

- Naša porodica je opsednuta filmom "Kum", a Stavra je kao glava kuće u ovom slučaju Vito Korleone. Želja mu je da postanem njegov naslednik Majkl, međutim od toga nema ništa. Niti je on Vito, niti sam ja Majkl - priča Pavlović. - Ipak, tu sam da mu se nađem i pomognem mu u svim poslovima, od kojih mnoge radimo "na crno".

Sitne krađe, taksiranje, preprodaja robe, samo su neki od načina na koje ova porodica pokušava da preživi. Lik Hraninog starijeg brata Tončeta tumači Nenad Heraković, sa kojim je Pavlović tokom snimanja ostvario najbliskiji odnos.

TRESEM SE SAMO NA SCENI

DA trema nije deo sveta ovog šarmantnog glumca, Pavlović je dokazao i tokom našeg razgovora, inače njegovog prvog intervjua koji je dao za novine. To nelagodno osećanje izostalo je i tokom snimanja "Psi laju, vetar nosi".

- Radom na seriji ili filmu glumac ima priliku da više puta ponovi scenu i dovede je do savršenstva. Tokom pozorišne predstave imate sat i po da publici, koja je tik do vas, pokažete šta umete. I dalje me "drma" trema kad se nađem u toj situaciji - priznaje naš sagovornik.

- Najbliži je mojim godinama, zbog čega se odlično razumemo - kaže naš sagovornik. - Cela ekipa mi pruža podršku, pa mi snimanje ne pada teško. Naprotiv, doživljavam ga kao lepo i izuzetno značajno iskustvo, jer sam ovde naučio korisne glumačke "cake".

Na fakultetu se priprema za rad na pozornici, a praksa pred kamerama otvara mu nove vidike.

- Dok sam bio mlađi filmovi su me posebno privlačili, a po dolasku na studije zainteresovalo me je pozorište - kaže Pavlović. - Moj san je da se oprobam u što raznovrsnijim ulogama i postanem vešt i ubedljiv glumac, koji će moći podjednako dobro da igra i na sceni i pred kamerama. Nemam konkretnu rolu koju bih želeo da odigram, ali ne bih se bunio da se u nekom sledećem projektu nađem u koži zavodnika.

Kroz 11 epizoda serije "Psi laju, vetar nosi" publika će imati priliku bolje da upozna ovog mladića, te će kvalitet njegovog rada adekvatno nagraditi popularnošću.

- Ne očekujem da mi Hranislav donese slavu. Najbitinije mi da je da ulogu odigram kako treba. Popularnost je nuspojava i nije razlog zbog kog se bavim ovim poslom - tvrdi naš sagovornik i dodaje da je gluma teška profesija, jer iziskuje mnogo vremena i posvećenosti. - Da bi se ovim bavio moraš da budeš spreman na odricanja, ali i da mnogo voliš glumački posao. Tad uvek nađeš motivaciju i vremena za sve.

Priznaje nam da obožava svoj budući posao i da je oduvek voleo da istražuje specifičnosti različitih glumaca.

- Nikad nisam imao jednog uzora, već sam istovremeno posmatrao rad više umetnika. Bardovi srpskog glumišta su postavili standarde koje mi, mladi glumci, treba da dosegnemo - kaže naš sagovornik.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije