Strahinja Blažić: Nebojša je napravio čudo!
27. 03. 2016. u 16:45
Strahinja Blažić o seriji „Prvaci sveta” (RTS), legendama košarke, zanemarenim vrednostima
Strahinja Blažić Foto Vojislav Danilov
MALO je glumaca koji dobiju priliku da im prva uloga na filmskom platnu bude i glavna. Takva sreća upravo je zadesila Strahinju Blažića, kome je još na trećoj godini Akademije, u ostvarenju reditelja Darka Bajića „Bićemo prvaci sveta”, ponuđena naslovna rola.
Naime, mladi glumac se prijavio na kasting kao i mnoge njegove kolege. Kada mu je stigao poziv, mislio je da će dobiti ulogu tek nekog od mnogih košarkaša koji se pojavljuju u filmu. Međutim, na razgovoru je doživeo nešto što je do tada mogao samo da sanja.
Pored reditelja, tu su bili i Marko Janketić (igra Acu Nikolića), Aleksandar Radojičić (Bora Stanković), Miloš Biković (Radomir Šaper). I ubrzo je usledio pravi šok - Darko ga je pitao da li bi želeo da upotpuni legendarnu četvorku, odnosno da li je raspoložen za ulogu Nebojše Popovića, legende jugoslovenske košarke.
Mladog glumca, od prošle subote na RTS 1, gledamo i u seriji „Prvaci sveta” koja nas kroz sećanja glavnih likova, vraća u vreme kada je Jugoslavija ostvarila izuzetne uspehe na svetskoj košarkaškoj sceni, sa naglaskom na prvu titulu prvaka osvojenu 1970. u Ljubljani.
- Ti ljudi su, pre svega, bili intelektualci. U to vreme oni su završavali fakultete, a neki su bili čak i profesori. Njima košarka nije bila prioritet kao što je to danas profesionalnim sportistima. Ona je za njih bila radost, kao neka oaza.
- Tek sam se u trećoj godini srednje škole opredelio za glumu. Bio sam tada u turbulentnoj fazi puberteta, pa sam se tražio svuda - i u muzici, crtanju, svašta nešto me zanimalo. Onda sam se zainteresovao za školu glume, upisao je i odmah se vezao za fantastične ljude koje sam tamo upoznao. Oni su i danas moji veliki prijatelji i glavni krivci za to što sam postao to što jesam. Glumu sam zaista zavoleo i mislim da je to najvažnije. Kroz nju stalno napredujem, sazrevam i učim neke nove stvari i tome nema kraja. Jedna, druga uloga, svaki izlazak na scenu ili snimljeni kadar, koliko god to sve bilo i naporno jeste nešto što me ispunjava i čini srećnim.
To im je zapravo bio beg od lošeg stanja u državi, jer se radnja odvija u posleratnom periodu kada se veoma teško živelo. Danas se, eto, alibi za lenčarenje traži u lošim vremenima, a oni su živeli u najtežem periodu, pa su opet napravili čudo. Bili su vizionari, imali su misiju i uradili veliku stvar - postavili su standarde ne samo jugoslovenske, već i evropske košarke.
Nebojšu Popovića je, ističe, doživeo kao nekoga ko je bio veoma principijelan, zahtevan i strog, kako prema sebi tako i prema drugima. Nije odstupao od svojih stavova, bio je radikalan, a to je na kraju, dodaje, i davalo rezultate.
- Za ovu ulogu sam se pripremao kroz priču sa rediteljem, ljudima koji su poznavali Nebojšu, a pročitao sam i njegovu knjigu koja mi je najviše pomogla da ga doživim. Najjači utisak na mene je ostavila ta njegova čvrstina.
Ljudi koji su radili na zvuku u filmu pričali su mi da su ga, kada je postao glavni i odgovorni urednik na JRT, zvali i Gestapo. Sećam se da sam posle tog saznanja razmišljao kako izgleda čovek sa takvim nadimkom - doživeo sam ga kao nekog ko je bio strah i trepet.
Onda mi je jedan čovek, takođe, na snimanju rekao da je Nebojša uvek hodao uspravno kao strela. To mi je tako ostalo urezano, zamišljao sam da je bio kao stub, simbol neke stamenosti. I kako je teklo snimanje, sve više stvari sam kapirao, posebno iz odnosa sa mojim direktnim partnerima u filmu koji su mi, takođe, dosta pomogli. Svi su nekako radili za mene, i oni ispred i oni iza kamere - mnogo im hvala na tome.
Strahinja kaže da je ovo Bajićevo ostvarenje i priča o nekim vrednostima koje smo, pod izgovorom današnjeg vremena i borbe za egzistenciju, potpuno zanemarili.
- Među tim vrednostima su pre svega poštenje i empatija koje je sve manje, postali smo sebični. Ako želimo da nam svima bude bolje, moramo da uradimo nešto za kolektivno dobro, za sve nas.
.jpg)
Dosta smo se i otuđili, mislim da je tome donekle doprinela i ekonomska situacija. Ali ponavljam, to je samo izgovor. Činjenica je da smo u najtežim trenucima, kada su nam se događale velike tragedije - poplave, zemljotresi, bombardovanje... bili i najsložniji.
Za talentovanog glumca simbol ujedinjenja je i reprezentacija u bilo kom sportu. On ističe da smo kolektivno malo zaboravili na to ko smo, šta smo i odakle smo.
- Kada naša reprezentacija igra, to su za mene posebni trenuci. Pošto su nam sportisti najveći ambasadori u svetu, mislim da preko sporta možemo da vratimo tu kolektivnu sreću koju gubimo pod svakodnevnim bremenom života.
.jpg)
Strahinja kaže da najveću podršku dobija od porodice i prijatelja koji su uvek bili tu kada je prolazio kroz neke bitne životne faze. A bilo je trenutaka kada se zaista „lomio” i pitao se da li je izabrao pravi put.
- Tokom Akademije ste koncentrisani, od jutra do večeri, samo na klasu i rad. Često sam se tada preispitivao. Znate, spoznaja je jedno od sigurno najtežih osećanja za čoveka. U jednom trenutku shvatite da vam glas nije kao što ste mislili da jeste, da niste baš visoki ili ne izgledate onako kako ste sebe doživljavali.
Kada se susretnete s tim, dešavaju se padovi, ali onda su tu i svi ti bitni ljudi u vašem životu, koji umeju da vas osokole i daju vam snagu da idete dalje. To je taj period sazrevanja, u kom formirate samopouzdanje koje je i najvažnije za svakog glumca - zaključuje Blažić.